Knjiga Nikole Anića                                                          

edavno sam pročitao knjigu autora Nikole Anića Dubrovnik u drugom svjetskom ratu (1941.- 1945.) od okupacije do oslobođenja. Knjiga ima tri dijela I, II i III. Nakladnik je Udruga antifašista Dubrovnik, Biblioteka Da se ne zaboravi. Urednik, lektor i korektor ove knjige je dr.sc. Nikola Tolija. Recenzenti su prof.dr.sc. Mladenko Colić, dr.sc. Petar Damjanović, prof.dr.sc. Ivo Goldstein i Ivica Kukoč, bivši general - pukovnik JNA. Knjiga je tiskana 2013. godine. U knjizi se opisuju događaje iz II. Svjetskog rata na širem području Dubrovnika i okolice. Literatura koja se navodi je uvijek iz istog izvora. Citiraju se dokumenti sastavljeni od komunističke vlasti za vrijeme i nakon rata. Za većinu tih dokumenata može se reći da su u stilu Sovjetsko - Jugoslavenskog agitpropa[1]. Riječ je o nevjerodostojnoj, neobjektivnoj i jednostranoj literaturi koja ne prolazi ni najpovršniju provjeru. Povijesni događaji opisuju se kako je odgovarala komunističkim vlastodršcima, primitivnom i neškolovanom komunističkom kadru. Falsificiraju se povijesni događaji. Napuhuju se vlastita dostignuća. Umanjuju se i zataškavaju vlastita zlodjela. Uvećavaju se zlodjela pobijeđene vojske. Do apsurda napuhuju se brojke. Sve žrtve rata pripisuju se poraženoj vojsci. Navodi iz ove knjige ne prolaze objektivnu provjeru, a još manje zadovoljava znanstvene kriterije. Konačno ti dokumenti prepuni su pravopisnih pogrješaka, a nije ni čudo kad ih je pisao neškolovani partizanski kadar.

Bio sam svjedok mnogim događajima na Mljetu, a koji se u ovoj knjizi opisuju. Ti događaji znatno se razlikuju od onoga što se u ovoj knjizi može pročitati. Pisat ću o vlastitom doživljaju prema vlastitim sjećanjima, ali prije toga osvrnut ću se na rat općenito, na povijest ratovanja i ratne zločine. Sve svoje tvrdnje, komentare i opaske potkrijepit ću vjerodostojnim izvorima i dokumentima iz tih izvora. Najčešće dajem poveznice na Wikipediju - Slobodnu enciklopediju koja se, za razliku od jednostranih i nevjerodostojnih izvora iz Nikolićeve knjige, referira na više raznih, domaćih i inozemnih izvora i dokumenata. Da bih skratio glavni dio teksta dajem čitateljima za provjeru navoda poveznice i fusnote. Mislim da je to i najvrjedniji dio ovog članka jer će čitatelj moći na jednom mjestu dobiti podatke iz više uglavnom objektivnih izvora. Za podatke o kojima pišem naći će se natuknice i u Hrvatskoj enciklopediji.

Općenito o ratu, povijesti ratovanja i ratnim zločinima

at poguba ljucke naravi! Ovo govori Marin Držić kroz usta negromanta Dugi Nos u svom djelu Dundo Maroje. Ljudi, plemena, narodi i države međusobno ratuju od pamtivijeka. Pema Biblijski zapisima prvo ubojstvo u ljudskoj vrsti dogodilo se je kad je Kain ubio Abela[2]. Ne ratuje samo ljudska vrsta. Međusobno se bori sve živo na ovoj planeti. Svatko želi za sebe i svoju vrstu zauzeti što veći teritorij, nastoji ga zadržati, osigurati i proširiti ne birajući sredstva. Agresivniji, divlji i primitivniji često su i uspješniji. To vrijedi za sve - faunu floru, i gljive, ljude i životinje. Jeste li znali da gljive ne spadaju ni u carstvo flore, a ni faune, one su carstvo za sebe.

Homo homini lupus est[3] latinska je izreka i doslovno znači čovjek je čovjeku vuk. Danas bismo pak rekli: Čovjek se prema svom bližnjem ponaša nečovječno[4]. U ratu se događaju grozne stvari. Naizgled normalni ljudi postaju zvijeri. Poslije rata sudionici trpe razne tegobe. Sada to nazivamo Posttraumatski stresni poremećaj  -PTSP. Poraženi u ratu još k tome izloženi su i pogubljenjima ili dugotrajnoj robiju s prisilnim radom gdje najčešće i umiru od gladi i iscrpljenosti.

Poslije II. Svjetskog rata svjedočio sam događajima tako zvane Partizanske bolesti. Osobe bi dobile napadaj sličan epileptičkom napadaju. Za ove osobe govorilo se da su sudjelovale u masovnim pogubljenjima. Onaj tko nije sudjelovao u ratu u bilo kojem svojstvu, kao vojnik ili civil, kao žrtva ili izvršitelj, onaj koji nije vidio i doživio strahote koje se tu događaju, teško može shvatiti psihičku traumu sudionika. Na portalu Vojna povijests navodi se: U vojnim postrojbama uobičajeno je takvo ponašanje nazivano 'borbenim napadima', a među narodom se govorilo o 'partizanskoj bolesti'.

Poslije rata povijest pišu pobjednici. Oni od povjesničara i kvasi-povjesničara traže da pišu onako kako njima odgovara. Pobjednici su tada humani, držali su se ratnog prava i međunarodnih konvencija, nisu činili zločine, to je činio samo neprijatelj, a činjenica je da je bila mala razlika u činjenju zločina na svim stranama. Za nas i naše prostore tipičan je primjer knjiga Viktora Novaka tiskane 1948. godine sa zvučnim latinskim nazivom Magnum Crimen (Veliki zločin). Postoje mišljenja da je tekst naručen od strane komunističkog režima, a u vezi suđenja blaženom Alojziju Stepincu. Međutim, nepobitna je činjenica da u toj knjizi jedan Hrvat blati, sramoti vlastiti narod i vlastitu crkvu iznoseći laži i klevete u stilu sovjetskog i jugoslavenskog agitpropa. Kvasi povijesne činjenice koje on iznosi sumnjivog su podrijetla i neprovjerenog izvora pa bi knjizi bolje odgovarao naziv Magnum fraudatio ili Magnum mendācium. Dakle, Velika prijevara, Velika podvala, Veliki falsifikat i Velika laž.

Tvrdim da se ratni i ini zločini događaju u svakom ratu, da ih rade sve zaraćene strane, da pobjednik piše povijest, da je ta povijest prilagođena političkim potrebama pobjednika, da svi zataškavaju svoje, a uveličavaju neprijateljske zločine, da u svemu ovome prednjače komunistički režimi, naši istočni susjedi i njihovi istomišljenici, hrvatski građani, nažalost i na sramotu i pokoji zastupnik u Hrvatskom Saboru.

Da je ljudska vrsta okrutna, da su ljudi, narodi i države činili grozna zvjerstva čitamo iz najranijih izvora pa čak i Biblije[5]. Za sve postoji objašnjenje. Koliko je ono moralno, vjerodostojno i prihvatljivo opet zavisi o vremenu i prostoru. Ono što je nekad i negdje bilo normalno i prihvatljivo danas u civiliziranom svijetu je krajnje nemoralno, nelegalno i neprihvatljivo. Kako navedeni citat iz Biblije objašnjavaju i opravdavaju Jehovini svjedoci pogledajte ovdje, a kako neki drugi, ateisti i agnostici pogledajte ovdje. Naša Rimokatolička Crkva često se ograđuje i ne citira neke dijelove Starog Zavjeta. Više puta sam čuo od svećenika da govore: Koncentrirajmo se na Novi Zavjet. Stari zavjet, posebno Mojsijevo Petoknjižje, Ponovljeni zakoni daleka je prošlost, tekstovi su stari više od 3500 godina.

Zvjerstva u ratu često rade indoktrinirana mladost čak i djeca. Pričao mi je rođak, sudionik NOB-a da bi se djeca od 12-13 godina prva dobrovoljno javljala za egzekuciju zarobljenika.

Sjećam se i grozne, krvoločne pjesme koju su partizani pjevali. Ovu posebno krvoločnu pamtim do danas:

            Neka svaki borac znade da on pravi heroj nije
            Tko se krvi fašističke ovih dana ne napije.

Ovako su indoktrinirali mladost, čak i djecu. Pojedinci su ovo doslovno i radili. Što se je nakon ovoga moglo očekivati s druge strane? Da striktno primjenjuju odredbe ratnog prava i Ženevske konvencije?!

Naravno, neke osobe nije moguće natjerati da postanu zvijeri. Ima i onih koji će radije poginuti nego zločin počiniti. Kojih je više? Ja znam, ali neću kazat. Odgovorite sami na temelju vlastitog i tuđeg iskustva.

Znam za slučaj kad su dva partizana dobila zadatak da s Mljeta na Lastovo prevezu par zarobljenih Nijemaca. Natjerali oni zarobljenike da veslaju, dok sami zasjedoše na krmu barke. Do Lastova je daleko. Ne ide im se tamo. Morat će sami veslati natrag. Brzo su se oni dosjetili kako problem riješiti. Jedan drugom pokazuje na nebo kao da dolaze avioni. Nesretni zarobljeni Nijemci ostaviše vesla i u nebo pogledaše. Prazno je nebo za njihove oči, ali ne i za dušu. Oči im se u tren ugase pod rafalom mašingevere (strojnice), a duša u nebo odleti. Bijedne kukavice nisu mogli pucati dok su ih zarobljenici gledali. Iskrcaše oni teret u more. Vratiše se natrag pjevajući:

-Po šumama i gorama naše zemlje ponosne
- Idu čete partizana slavu borbe pronose

Raportiraju oni nadležnima: Zarobljenici su pokušali pobjeći pa smo ih u bijegu ubili.

O ovom sramotnom događaju osobno sam slušao od jednog sudionika, čak se je time i hvalio.

Ideološki, kulkurološki, vjerski i ratni sukobi Hrvata i Srba

dakle početi? Od Hrvatskog kraljevstva i godine 925., Srpskog kraljevstva i godine1217., Dušanovog carstva i godine1346.? Prije nego što se odlučimo pogledajmo što u devetnaestom stoljeću govori i piše Vuk Karadžić. u članku Srbi svi i svuda.

Po Vuka na ovim prostorima žive samo Srbi u koje ubraja Crnogorce, Bošnjake i Makedonce. Hrvata nema nigdje. Dijeli ih po regionalnim nazivima: Dubrovčani, Slavonci, Dalmatinci, Bunjevci, Šokci i Krašavani. Negira postojanje Hrvata. Po njemu se radi o Srbima rimskog zakona. Evo kako to navodi Vuk u tom članku:

...tri milijuna su zakona grčkog (pravoslavci), a od ostala dva milijuna dvie trećine zakona turskog (muslimani), a jedna trećina rimskog. Svi pametni ljudi i od grčkog i od rimskijeh Srba, priznaju, da su jedan narod, samo je onima rimskog zakona još težko Srbima nazivati se, ali će se po svojoj prilici i tome pomalo naviknuti, jer ako ne će, da su Srbi, oni nemaju nikakvoga narodnoga imena.

Jaka argumentacija, nema što?! Ovakva argumentacija i djela koja su slijedila dovela su do strahota i zločina u dvadesetom stoljeću. Ovakvom argumentacijom služi se i danas velikosrpska propaganda i čeka slijedeću priliku za realizaciju i implementaciju.

Od Vuka Karadžića tobože je i ona famozna izrijeka: Piši kako govoriš!

Tu rečenicu Karadžić je jednostavno izvadio iz djela NijemcaJohanna Adelunga. Naziv djela iz kojeg je ova rečenica je: Vollständige Anweisung zur deutschen Orthographie.

- Schreib wie du sprichst piše Adelung

Kad to prevedemo na hrvatski, ali i na srpski jezik, dobit ćemo: Piši kako govoriš! Eto kako se ljudi vole kititi tuđim perjem, Kliknite na poveznicu Vukajlija i pogledajte kako se Srbi šale sa sintagmom kititi se tužim perjem. Možda u ovoj ozbiljnoj raspravi šalama nije mjesto? Jednostavno nisam mogao odoljeti kad sam vidio da su Srbi jedan šaljivi portal namijenili Vuku. Ne rugam se već pohvaljujem inicijativu. Srbi su inače duhoviti i vole šale. Vi stariji sjetiti ćete se Čkalje, izvanrednog umjetnika i komičara.

Što odgovoriti na Vukovu tezu da Hrvati nemaju nikakvoga narodnoga imena? Naravno, odgovorit ćemo argumentima. Već početkom sedamnaestog stoljeća tiska se gramatika hrvatskog jezika. Napisao ju je Bartol Kašić davne 1604. godine, dakle više od 250 godina prije Vuka. Prije gramatike imamo i Rječnik pet najuglednijih europskih jezika od Fausta Vrančića iz 1595. godine. gdje je hrvatski jezik uvršten među pet najznačajnijih jezika ondašnje Europe. Jezik je nazvan Dalmatinski jer se odnosi na čakavsko narječje. Hrvati već tada imaju književnost na tri narječja, čakavsko, kajkavsko i štokavsko. Imamo šest stoljetnu književnost na hrvatskom jeziku. Marko Marulić napisao je Juditu 1501. godine. Prije toga on i drugi Hrvati pišu zapažena djela na latinskom jeziku. Gdje je tada bio Vuk, srpski jezik i srpska država? Znano je gdje je bila srpska država - u njedrima Otomanskog carstva!

Ovim ne želim podcijeniti ni Vuka Karadžića, ni srpski jezik, ni srpsku državu, a najmanje srpski narod. Samo iznosim činjenice i opovrgavan Vukove tvrdnje o Hrvatima, hrvatskom narodu, hrvatskom jeziku i hrvatskoj državi. Hrvati su imali svoje kraljevstvo dva stoljeća prije Srba. Imali su svoju državu i svoj Hrvatski Sabor kroz cijelu svoju četrnaestostoljetnu povijest na ovim prostorima. Koliko je hrvatska država bila samostalna drugo je pitanje, ali njezina državnost je neupitna. Srbi su pak bili pet stoljeća pod turskom vladavinom. Srpska kultura i svi dijelovi društvenog života pod turskim su utjecajem.

Srpska književnost do 19. stoljeća svodi se na biblijske priče i životopise svetaca. Piše se na crkvenoslavenskom jeziku. Taj jezik običnom puku je nerazumljivom Najstariji primjer srpske pismenosti je Miroslavljevo evanđelje (srpski:Мирослављево јеванђеље) s 362 ispisane stranice. Knjiga je pisana između 1180. i 1191. na crkvenoslavenskom jeziku.

Nedavno sam na portalu Hrčak našao interesantan izvorno-znanstveni rad iz 2009. godine, autora Maria Grčevića sa Hrvatskih studija, Sveučilišta u Zagrebu, pod nazivom Jernej Kopitar kao strateg Karadžićeve književnojezične reforme. U fusnoti donosim samo sažetak[6]. Cijeli tekst članka možete skinuti (download) s poveznice Hrčak.

Članak je opširan i ukazuje na relevantne činjenice nastanka tzv. Hrvatsko-srpskog (Srpsko-hrvatskog) jezika. Prije Vuka Karadžića imamo Slavenosrpski jezik (slavenoserpski, slavjanoserbski, slovenski) koji je u upotrebi koncem 18. i početkom 19. stoljeća u obrazovanim slojevima srpske građanske klase u Vojvodini i srpskoj dijaspori u ostalim krajevima Habsburške monarhije.

Ima jedna anegdota o Vuku Karadžiću i Ljudevitu Gaju opisana u tadašnjem tisku. Ovo sam našao na portalu Forum. Na istoj stranici nalaze se i komentari na Grčevićev članak. Evo što piše pa ako vas interesira pogledajte u ovoj fusnoti[7].

Dakle, Vukova argumentacija je, da kad nekoga razumijem, da govorim njegovim jezikom!? Ja na primjer razumijem veći broj slavenskih jezika. Razumijem i engleski, talijanski, francuski, španjolski i njemački. Da mene netko priupita na jednom od nabrojenih jezika da li ga razumijem, odgovor bi bio potvrdan. Sad vi izaberite kojim ja to onda jezikom govorim?

Jedan drugi pobornik i predstavnik velikosrpskog nacionalizma Nikola Stojanović autor je članka Srbi i Hrvati. Taj članak poznat je i pod imenom Do istrage naše ili vaše, tj. do nestanka našeg ili vašeg, koji je prvobitno objavljen u Srpskom književnom glasniku u Beogradu (br. 7 od 1. kolovoza 1902.), a potom u časopisu Srbobranu (br. 168 i 169 od 22. i 23. kolovoza 1902. godine), koji je tada kao glasilo Srpske samostalne stranke u Hrvatskoj izlazio u Zagrebu. Nikola Stojadinović piše, citiram:

...Ta se borba mora voditi do istrage naše ili vaše. Jedna stranka mora podleći. Da li će to biti Hrvati, garantuje nam njihova manjina, geografski položaj, okolnost, što žive svuda pomešani sa Srbima, i proces opšte evolucije, po kome ideja Srpstva znaci napredak.

Dakle, on garantira (garantuje) da ćemo mi Hrvati postati Srbi jer to je proces opće evolucije!? To se je pokušalo i postići u Kraljevini Jugoslaviji terorom, premlaćivanjem, ubojstvima, ucjenama i mitom. Pokušavalo se je, a katkad i uspijevalo, prevesti katolički puk na pravoslavlje. Na Mljetu sam kao dijete slušao da je dotična obitelj prešla na pravoslavnu vjeru za vreću muke (brašna). Vlast je dala pare i kupili su zemljište za gradnju pravoslavne crkve na Mljetu. Na otoku Visu crkvu su i izgradili.

Treba ovdje spomenuti još jednog zagovornika velikosrpske ideje Iliju Garašanina i njegovo Načertanije. I on sanja i propagira velikosrpsku ideju i obnavljanje Dušanovog Carstva na račun drugih država i naroda, sve prema poznatoj krilatici, koju je i Milošević koristio, da srpskoj državi pripadaju svi teritoriji na kojima žive Srbi i gdje ima srpskih grobova. Zbog ovih i ovakvih ideja platili su i Hrvati i Srbi ogromnu cijenu kako u ljudskim životima tako i u materijalnim dobrima.

Velikan hrvatskog i svjetskog kiparstva Ivana Meštrovića u knjizi Uspomene na političke ljude i događaje opisuje jedan događaj. Na grčkom otoku Krfu sastaje se Jugoslavenski odbor kojeg predvodi Ante Trumbić i srpska vlada u izbjeglištvu koju predvodi predsjednik Nikola Pašić. Mislim da je to bilo u srpnju 1917. godine kad se je dogovarala Krfska deklaracija. Razgovara se o budućoj zajedničkoj državi. Netko iz Jugoslavenskog odbora postavlja pitanj: A što ćemo s muslimanima? Tko je odgovorio nisam siguran, mislim da je to bio Nikola Pašić koji kaže, naravno prema mome sjećanju, a ne citatu iz knjige jer mi knjiga trenutno nije dostupna:

- Imamo mi s tim iskustva iz Balkanskih ratova. Dat ćemo im 48 sati da pređu na veru pradedovsku ili glava na panj.

Ante Trumbić i ostali iz Jugoslavenskog odbora na ovu brutalnu i barbarsku izjavu ostaju zatečeni, zaprepašteni i bez riječi. Meštrović kao najmlađi i smatrajući se više umjetnikom, kiparom, a manje političarom priupita:

- A koja bi to bila vjera pradjedovska?

- Sveto pravoslavlje, naravno, odgovara Pašić.

Hrvatska na mučilištu 1918. - 1941.

užno slavenski narodi formiraju zajedničku državu 1. prosinca 1918. godine. Hrvati u nju ulaze protivno narodnoj volji i želji. Hrvatski narod želi slobodnu i suverenu hrvatsku državu s republikanskim ustrojem državne vlasti. Što su dobili? Teror velikosrpskog režima koji je trajao cijelo vrijeme Kraljevine Jugoslavije od 1918. do 1941. Popustio je nakon osnivanja Banovine Hrvatske 26. kolovoza 1939. godine. Žandari su uhićivali, premlaćivali i ubijali gdje god su stigli po cijeloj Hrvatskoj. Svjedočio sam da su žandari na otoku Mljetu čak trovali more po škrapama uz morsku obalu, da seljaci ne mogu sakupljati sol. Pokolj počinje već 5. prosinca 1918. godine na Jelačić placu. Prosvjed guše rafalnom paljbom po civilima i hrvatskim vojnicima koji su se vratili s talijanske fronte. Nema dana a da nekoga ne ubije policija, žandari, čak i civili. U svojoj knjizi Atentat na Stjepana Radić Kulundžić piše da su ubijali hrvatske seljake koji su prolazili kroz srpska sela na putu prema izbornim mjestima za vrijeme izbora. Teror velikosrpskog režima kulminira ubojstvom u parlamentu. Puniša Račić, kao jedan od najpovjerljivijih suradnika kralja Aleksandra i vjerojatno po njegovoj uputi. uspinje se na govornicu i kao u streljani otvara vatru na zastupnike HSS-a, Ubija Pavla Radića i Đuru Basaričekate, smrtno ranjava Stjepana Radića, ranjava Ivana Pernara i Ivana Granđu. Književnik Zvonimir Kulundžić u svojoj knjizi Atentat na Stjepana Radića koja je tiskana davne 1967. godine iznosi sve relevantne činjenice koje upućuju da je atentat naručio sam kralj Aleksandar. Knjiga je tiskana u Zagrebu za vrijeme SFRJ, nije bila zabranjena i slobodno se prodavala. Nisam pročitao da je netko opovrgnuo činjenice koje se u toj knjizi iznose.

Što su Hrvati prošli i doživjeli najbolje je to opisao Rudolf Horvat u svojoj knjizi Hrvatska na mučilištu. Knjiga donosi obilan povijesni materijal o prilikama u Hrvatskoj između 1918. i 1941. godine. Zbog ove knjige Horvat je u ljeto 1945. godine od novih vlasti izveden pred Sud za zaštitu nacionalne časti. Presudom Vrhovnoga narodnoga suda u Zagrebu osuđen je na gubitak političkih i građanskih prava u trajanju od 10 godina. Knjigu je izdalo Kulturno-historijsko društvo Hrvatski rodoljub u Zagrebu, 1942. godine. Reprint knjige izašao je 1991. godina u Zagrebu u izdanju Školske knjige. Ovu izvrsnu knjigu možete skinuti s Interneta u elektroničkom obliku i pdf formatu s ove web stranice.

Ovdje želim istaknuti još dva slučaja iz tog razdoblja. Briljantni hrvatski znanstvenik dr. Milan Šufflay dočekan je i pogubljen 18. veljače 1931. godine na kućnom pragu, lubanju su mu razbili čekićem. Provalili su potom u stan i odnijeli u rukopisu zgotovljen III. svezak Codex albanicus. Policijski agenti Belošević i Zwerger, koji su razbojstvo počinili, sklonili su se u Beograd i uzaludno je, poslije uspostave Banovine Hrvatske, traženo njihovo izručenje.

Dr. Mile Budak, odvjetnik, političar. književnik - izvrstan pripovjedač - robijao je više godina po jugoslavenskim kazamatima[8]. Godine 1932., 7. lipnja, na njega je organizirala atentat velikosrpska kamarila. Izvršitelji atentata, pouzdanici zagrebačkoga redarstva, Šaban Šaćirović, Adem Saranija i Vojo Karakanović, napali su dra Budaka, usred dana, ispred njegovoga stana i odvjetničke pisarnice u Ilici 10. Pokušali su ga ubiti udarcima štapa po glavi no sva trojica bili su uhićeni. Šaćirovića su uspjeli uhvatiti prolaznici a on je zatim odao ostale atentatore.

Doktor Mile Budak tragična je ličnost hrvatske povijesti. Zatvaran je i mučen u Kraljevini Jugoslaviji, ubili su mu i ženu. Komunisti su mu 1945. sudili, presudili i objesili sve u jednom danu. Na Bleiburgu stradala mu je i kćer. Silovali su je, mučili i ubili. Tko će drugi nego osloboditelji! Milu Budaka oslobodili su oni od svega, od slobode, zdravlja, obitelji i života Sve što mu se može pripisati je njegov potpis na rasne zakone. Trebalo bi vidjeti tko je sve u Europi nakon kapitulacije potpisivao rasne zakone? Našlo bi ih se više. Je li ih možda i maršal Pétain potpisao? On i njegova Višijska vlada prihvatili su antisemitske zakone i deportirali sve Židove u njemačke sabirne logore. Francuzi ga nisu ubili, umro je prirodnom smrću. Petain kao olakotnu okolnost nije imao za sobom progon, zatvor puknutu lubanju i ubijenu ženu. Novoj komunističkoj vlasti ni to nije bilo dosta već su mu i kćer masakrirali

Trebalo je doktoru Budaku osim potpisa na rasne zakone još štogod prišiti. Krleža kojeg je Budak cijelo vrijeme rata štitio u Zagrebu piše o njemu kao ministru sa strojnicom.

Ovako se je Krleža Budaku zahvalio! Ovo je i inače u Krležinom stilu - ne bi se štel nikom zameriti. Ne bi se on štel dodatno zameriti ni Narodnoj vlasi koja ga je poprijeko gledala jer nije kao Nazor njima se u šumi priključio.

Groznu šovinistički slogan i pjesmu Srbe na vrbe hoće pripisati Mili Budaku. Pjevali su je kao pjesmu Bojni grom još 1914. godine nakon atentata na prestolonasljednika Ferdinanda. Autor je Slovenac Dr. Marko Natlačen. Još su Budaku štošta nakalemili. Naravno sve je to bilo nakon smaknuća. Dio vlade NDH koji se je predao na Bleiburgu doveli su u Zagreb. U jednom danu su ih sudili, presudili i pogubili negdje na Sljemenu. Grob im je do danas nepoznat. Tu je bio i doktor Mile Budak. Cijelo vrijeme rata štitio je Krležu od progona. Govorilo se je da je po dolasku u Zagreb tražio protuuslugu od Krleže. Nije je dobio, glavu je izgubio.

Srbi su rehabilitirali Dražu Mihaljevića. U procesu su ili već rehabilitirani Puniša Račić, Milan Nedić i Dimitrije Ljotić, fašisti i njemački kolaboracionisti koji su se u kolovozu 1942. godine hvalili da je Srbija prva u Europi Judenfrei. Čak ni to nije točno! Izgleda da su Srbiju u ovim grozotama pretekle Luxemburg i Estonija.

Na čelu države bio im je četnički vojvoda Tomislav Nikolić. Sada je to Aleksandar Vučić sljedbenik i pomagač još jednog četničkog vojvode Vojislava Šešelja. Ivica Dačić ministar vanjskih poslova je bliski suradnik Slobodana Miloševića koji bi bio, da je živ dočekao presudu, osuđen za genocid. Srbima to ne smeta. Njima je četništvo i suradnja s nacističkom Njemačkom u redu. Izgleda da to ne smeta ni moćnicima Europske Unije (EU) koji jedva čekaju da Srbiju prime u članstvo. Sve to vidimo, čujemo i osjećamo. A što mi radimo? Blatimo vlastiti narod čak i sa Saborske govornice i dozvoljavamo da nam nekakvi antifašisti zabranjuju reviziju povijesti koju su oni falsificirali. Na velikosrpske provokacije trebalo bi ih promptno podsjetiti na Judenfrei Nedićevu Srbiju. Kad spominju Jasenovac treba ih odmah podsjetiti na Sabirni logor Banjica. U taj logor već su 9. svibnja 1941. godine dovedeni prvi Židovi i Romi. Treba ih podsjetiti na brojne logore koje su otvarali za vrijeme zadnjeg rata 1991. - 1998.

Naravno, da stalne optužbe s bilo koje strane ne vode nigdje, odnosno vode do istrage naše ili vaše. Međutim, ni prešućivanja s naše strane na stalne provokacije također ne vode nikamo. Da je razuma svi bismo se trebali okrenuti budućnosti, a povijest prepustiti povjesničarima, ali teško je na ovim prostorima očekivati racionalnost pa na vlast dolaze političari koji žalosne povijesne činjenice koriste u dnevno političke svrhe.

Jadan i bijedan smo mi narod! Biramo da nas vode i predstavljaju mediokriteti, ulizice, poltroni i strašljivci koji su izbjegavali i izbjegli sudjelovati u Domovinskom ratu. Gdje nam je nacionalni ponos? U unosnoj fotelji EU za koju se neki spremaju!?

Da mi je znati je li itko od današnje političke elite pročitao išta iz bogatog opusa velikog književnika Mile Budaka? Za njega upoznati treba samo pročitati njegov roman Ratno roblje u kojemu je opisao svoja sjećanja na I. svjetski rat, zarobljeništvo i povlačenje sa srpskom vojskom preko Albanije. Nećemo naći ni zrnca mržnje prema Srbima, a o nekim srpskim likovima iz knjige govori sa simpatijom. Siroti Mile, kasno je shvatio da Pavelićeva politika vodi u propast i umirovio se 1943. godine. Evo što o njemu piše u Hrvatskoj enciklopediji:

Bio je ministar bogoštovlja i nastave u prvoj vladi NDH. Od studenoga 1941. do travnja 1943. bio je poslanik NDH u Berlinu, a zatim do studenoga 1943. ministar vanjskih poslova. U svibnju 1945. povlačio se iz Zagreba. Zarobila ga je engleska vojska, a vlasti Velike Britanije izručile su ga jugoslavenskim vlastima 18. V. 1945. Vojni sud osudio ga je kao ratnog zločinca na smrt, nakon čega je pogubljen.

Hrvatska enciklopedija propušta navesti i slijedeći podatak o Mili Budaku, a koji bi mu mogao biti kao olakšavajuća okolnost:

Na vlastiti zahtjev je 5. studenoga 1943. godine razriješen dužnosti ministra vanjskih poslova i umirovljen.

Žrtve ustaškog režima - Jasenovac

akon svih strahota i stradanja Hrvata u Kraljevini Jugoslaviji mi se čudimo ustaškoj odmazdi i osveti. Odmazda i osveta je uvijek za osudu, ali ne i za čuđenje. Ne bi trebalo ni licitirati i višestruko napuhavati broj ustaških žrtava. Preuveličane brojke o ustaškim zločinima služe samo da bi se hrvatskom narodu nametnuo kompleks genocidnosti. Bivši predsjednik Republike Srbije Tomislav Nikolić, ustoličeni i deklarirani četnik, na skupu održanom na bosanskoj strani Save kod Jasenovca u svibnju 2016. godine govori o 700.000 žrtava Jasenovca, od kojih da je, kako on navodi, 360 tisuća završilo u jamama na Bosanskoj strani Save. Nije predložio da se te jame istraže i kosturi prebroje. Nitko on njih ne predlaže iskapanje i utvrđivanje stvarnog broja žrtava na tim lokacijama. I dan danas u školskim udžbenicima povijesti u Srbiji piše da je u Jasenovcu upijeno 600.000 Srba. Pogledajmo sada što piše u opširnom natuknici Sabirni logor Jasenovac u Wikipediji, a sve pokrepljeno relevantnim dokumentima i brojnim svjedočanstvima. Tu se može pročitati da su šezdesetih godina prošloga stoljeća na lokacijama gdje se pretpostavljalo postojanje masovnih grobnica vršena antropološka iskapanja i sondiranja. U radnom logoru Jasenovac nakon temeljitih istraživanja pronađen je 481 kostur. Za većinu tih kostura utvrđeno je da su te osobe umrle od epidemijskih bolesti. Organizator istraživanja je bio Savez udruženja boraca narodnooslobodilačkog rata BiH koji je formirao ekipu od tri člana: V. Brodar i T. Pogačnik iz Ljubljane s Instituta za biologiju, Katedra za antropologiju, Biološkog fakulteta i dr. S. Živanović s Instituta za anatomiju medicinskog fakulteta iz Novog Sada. [45][46]. Ovi brojevi 45 i 46 odnose se na literaturu:

⁴⁵Jurčević: Nastanak Jasenovačkog mita, str. 60, Zagreb 2005 god.

⁴⁶ R. Bartulić: Koncentracioni logor Jasenovac s posebnim osvrtom na Donju Gradinu, str. 188

Ovdje se može naći i podatak da je na mjestu na kojem je stajao natpis: Masovna grobnica za 3000-6000 žrtava, a u njoj su ukupno pronađena 23 kostura. [51][52]. Opet nas brojevi 51 i 52 vode na literaturu:

⁵¹R. Bulatović: Koncetracioni logor Jasenovac s posebnim osvrtom na Donju Gradinu, str. 200

⁵²J. Jurčević: Nastanak jasenovačkog mita, str. 61, Zagreb 2005 god.

Iz ove natuknice o Sabirnom logoru Jasenovac može se vidjeti da razni izvori, domaći i inozemni, za broj žrtava navode od 800.000 do 7.133. Kome ćemo vjerovati? Poimeničnim popisima žrtava KCL Jasenovac 1941.-1945. koji navodi broj 83.745. Taj broj osporava više autora[9]. Hoćemo li vjerovati nekom drugom od navedenih 9 domaćih i 3 strana izvora? Ja ne znam, a mislim da nitko i ne zna, dapače da se to i ne želi doznati. Ovako broj žrtava dobro dođe raznim stranama za dnevno političke svrhe.

Žrtava NDH režima bilo je na cijelom državnom području, ali daleko manje nogo nam je to prezentirao komunistički režim. Najčešće su to bili pojedinačni zločini kao odmazda za prethodne zločine velikosrpskog režima. Jesu li postojali logori? Naravno da jesu. Je li tu bilo zločina? Bilo je bez sumnje. Koliko je zločina bilo? Puno, ali ni izdaleka onoliko koliko druga strana navodi. Sjeća li se tko što je svojedobno izjavio veliki antifašista Mesić? Nije li ono on rekao: Tko je došao u Jasenovac, bio je spašen. Koliko tu ima istine? Tko je Stipe Mesić? Pogledajte na poveznici, a posebno pogledajte podnaslov Ocjene i kritike na toj poveznici.

Dan nakon proglašenja NDH, tj. 11. travnja 1941. otvoren je logor Koncentracijski logor Jadovno koji je djelovao do 25. kolovoza 1941. godine. Brojem žrtava tog logora također se licitira do apsurda. Stanoviti Milan Ljuština iz Donjeg Lapca navodi da je, po njegovoj procjeni 120.000 osoba, od čega 118.000 Srba, 1.800 Židova i 120 Hrvata tu stradalo. Komisija za popis žrtava rata Saveznog izvršnog vijeća (Vlade) SFR Jugoslavije iz 1964. godine poimenično je u logoru Jadovno utvrdila 1.794 žrtve. Rezultati te komisije odmah su stavljeni pod embargo jer to nije odgovaralo komunističkom režimu. Gojko Vezmar u svojoj knjizi iz 2004. godine navodi da je na području logora Gospić-Jadovno stradalo 919 osoba. Prema nalazu talijanske vojske koja je 1941. godine zatvorila sustav logora Jadovno - Gospić kojega su vodile vlasti NDH, u njegovoj 'filijali' na otoku Pagu pronađeno je 791 ubijenih. Neki pak tvrde da su se u Šaranovu jamu spustili speleolozi i da u njoj nisu našli niti jedan ljudski kostur!!! Predsjednik RH Ivo Josipović 26.lipnja 2010. godine simbolično je položio svijeću na mjesto nekadašnjeg logora te održao govor i između ostalog rekao: U tim je logorima ubijeno između 30 i 40 tisuća ljudi. Ovo govori znanstvenik i sveučilišni profesor, a izvor mu je velikosrpska propaganda. Takvog čovjeka Hrvati biraju za svog predsjednika.

Koji je od gore navedenih brojeva točan? Vjerojatni nijedan!

Komunističke žrtve u ratu i poraću

im bi partizani zauzeli neko mjesto odmah je slijedila odmazda za neistomišljenike, progon i pljačka bogatijih. Dovoljno je bilo da vas susjed prijavi pa da vas bez suda pogube. Osobno sam početkom devedesetih godina prošlog stoljeća podnio kaznenu prijavu za osobe koje su na otočiću Svete Marije, na otoku Mljetu, u benediktinskom samostanu mučili i ubili četiri nevina čovjeka od kojih je jedan bio katolički svećenik i jednu sirotu udovicu iza koje su ostala četiri malodobna djeteta. Pogađate li što se je dogodilo? Nikad nisu procesuirani. Državno odvjetništvo iz Zagreba nije dalo zeleno svjetlo. To mi je rekao pomoćnik Općinskog državnog odvjetništva u Dubrovniku ili kako se je tada ta institucija već zvala. Državni odvjetnici bili su Željko Olujić, Vladimir Šeks, Krunoslav Olujić i Stjepan Herceg. Ni drugi dužnosnici Republike Hrvatske nisu imali volje diratiovu osjetljivu temu, pogotovo kad je i predsjednik Tuđman došao do magičnog broja 80.000 za Jasenovac i otprilike isto toliko za Bleiburg. U HDZ-u bio je ogroman broj bivših članova partije pa i onih koji su sudjelovali u NOB-u. Sam Tuđman je bio politički komesar. Sjećate li se s kim je Tuđman stalno izlazio na predizborne skupove prije prvih izbora? Manolić, Mesić, Šeks sve bivši članovi partije. Dok sam sjedio u Županijskom domu prvog saziva Sabora RH upita me za vrijeme objeda u saborskom restoranu jedan zastupnik HDZ, iste stranke kojoj sam i ja pripadao: Recite mi pravo koliko dugo i kada ste vi bili član komunističke partije? Nikad nisam pripadao toj zločinačkoj organizaciji! Ljutito sam mu odgovorio.

Usudim se tvrditi da ni jednoj stranci nije odgovaralo otvaranje teme o komunističkim zločinima, a pogotovo ne o užasno velikom broju njihovih žrtava. Malo tko od čelnika tadašnjih stranaka nije imao putra na glavi. Vikalo se u Saboru, pisalo po tiskovinama, galamilo na radiju i televiziji, a sve forme radi. Kad bi se pročešljale biografije tih osoba svašta bi tu izašlo na svijetlo dana. Ja sam i sa saborske govornice potegao pitanje kaznenih prijava koje se ne procesuiraju. Dočekao me je gromoglasni muk!!! Zgodan oksimoron[10], zar ne?

Komunisti su cijelo vrijeme rata ubijali ljude, žene pa čak i malodobne osobe gdje god su stigli. U Dubrovniku već sutradan nakon ulaska u grad osloboditelji su na Orsuli brutalno ubili i bacili u more 11 golobradih mladića iz Konavala koji nikad ratovali nisu. Mobilizirani su na samom kraju izgubljenog rata. Koja je bila njihova krivnja? Nikakva! Svoj krvavi pir nastavili su komunisti duboko u jesen te 1944. godine. U Dubrovniku i okolici ubili su bez suda najmanje 200 osoba od kojih je 11 katoličkih svećenika. Kad je Marin Cetinić izvijestio o tome Milovana Đilasa ovaj je prema pisanju na portalu Tomislava Jonjića rekao: Malo, malo, presjekao je Đilas: treba sve likvidirati kako bi grad bio čist od svih reakcionarnih elemenata.

Nakon završetka II. Svjetskog rata komunisti su mučili i ubili bez suda ogroman broj vojnika i civila. Po nekim izvorima broj se penje od 200.000 do 600.000 samo Hrvata. Jedan od tih izvora je i knjiga Hrvatski holokaust (engl. Croatian Holocaust) autora Johna Ivana Prcele i dr. Dražena Živića.

Odmah nakon predaje na Bleiburg-u počinju masovna pogubljenja vojnika, civila, žena i malodobnih osoba. Samo u Kočevskom rogu u Sloveniji, iz više izvora i prema brojnim svjedočanstvima, ubijeno je više od 30.000. Pogledajte to na poveznici Pokolj na Kočevskom Rogu. O tome svjedoče brojni svjedoci, grof Tolstoj, Milovan Đilas, Simo Dubaić i drugi. Bio sam u Londonu 1977. godine. Slučajno sam uključio televizor i gle čuda! Na ekranu je Milovan Đilas i na lošem engleskom priznanje na britanskoj televiziji BBC-u da je u Kočevskom Rogu izvršen besmislen zločin odmazde. Ovo su njegove rijeći:

Besmislenom akcijom odmazde nad običnim, nevinim seljacima, koji su bježali od komunističkog nasilja.

Bilo je više emisija na BBC-u na ovu temu. Veliki broj domaćih i stranih autora bavilo se ovim. Grof Tolstoj također se je bavio Blajburškom tragedijom. Napisao je i knjigu o tom nemilom događaju. Pisale su o tome i dnevne novine. Ovo je citat iz gornje poveznice: Slobodna Dalmacija" od 12. rujna 1999. donosi izjavu OZNI-nog partijskog sekretara Alberta Svetine da su na Kočevskom Rogu komunisti pobili najmanje 40.000 osoba, muškaraca, žena i djece.

Kad su Slovenci gradili autocestu našli su na 70 m dužine bivšeg protutenkovskog rova 1.170 kostura, znači oko 17 kostura po metru. Rov je dugačak 940 metara, sondiranjem po cijeloj dužini rova utvrdilo se da je sloj kostura oko 1,5 m pa je broj žrtava samo u tom rovu oko 16.000.

Što se je događalo na području NDH i danas se koristi i citira ono što su komunističke vlasti dozvoljavale da se objavljuje i tiska. To je velikim dijelom konstrukcija, izvrtanje i zamjena teza, laž i obmana. Dovoljno je da se sjetimo onoga što smo doživjeli 1990. nakon prvih višestranačkih izbora i formiranja nove vlasti. Sjetimo se prazne stolice u Saboru rezervirane za srpskog patrijarha. Sjetimo se i ponašanja nekih zastupnika srpske nacionalnosti u Hrvatskom Saboru. Sjetimo se i onog mladića kojeg su ustaše  navodno pokušale priklati, a u stvari glumca kojeg je srpski liječnik, kirurg malo zarezao po vratu. Kakva je to performansa bila!? To se je htjelo prikazati kao ustaško klanje. Sjetimo se Raškovića i njegovih huškačkih govora, Petrove gore i da ne nabrajam više. Dio Srba jednostavno ne priznaje Hrvatsku državu, postavljaju balvane, blokiraju ceste i dižu pobunu. Nakon prvih demokratskih izbora i ustrojstva nove državne uprave u Dubrovniku ni jedan Srbin nije stradao, nije izgubio ni posao ni imovinu. Jednostavno Srbe u Dubrovniku nitko nije uznemiravao. Velikosrpska propaganda tvrdila je da je u Dubrovnik došlo na tisuće ustaša koji se spremaju napasti Boku Kotorsku. Istina je da u Dubrovnik prije barbarskog napada srpske i crnogorske soldateske nije došao ni jedan vojnik Zbora Narodne Garde.

Prvog listopada 1991. godine evo braće s istoka. Dolaze s tenkovima, topovima, ratnim brodovima i borbenim avionima. Prirediše nam krvavi pir. Zasuše nas granatama s kopna, mora i zraka. Ni nakon toga nijednom Srbinu u Dubrovniku nije pala vlas s glave. Osobno sam pisao peticije raznim svjetskim organizacijama i nosio na potpis svim političkim strankama, svim vjerskim zajednicama, svim kulturnim institucijama i drugima. Svi su odmah i bez pogovora potpisivali. Muslimanski Imam odmah je potpisao. Židovi nisu tekst ni pročitali, rekli su da im je dovoljno da sam ja to napisao, da oni znaju tko sam ja i da meni vjeruju. Jedino mi nije potpisao predstavnik srpske pravoslavne crkve, odvjetnik Ratsko Barbić, moj dobar poznanik sa skijanja, skoro prijatelj, ali kad treba ostvariti velikosrpsku ideju ne preza se ni od čega. Što se je njemu tada dogodilo? Ništa! Nastavio je živjeti i raditi u Dubrovniku sve do smrti. Sve se ovo može lako provjeriti. Ostali su pismeni tragovi. Ovi proglasi koje sam ja i neki drugi, kao npr. Berta Dragičević, Mišo Mihočević, pisali na engleskom jeziku tiskani su u časopisu Dubrovnik.

Zar mislite da je 1941. godine bilo drukčije? Odmah nakon proglašenja NDH Srbi se dižu na ustanak u istočnoj Lici, zapadnoj Bosni, istočnoj hercegovini. Ti ustanci odmah se pretvaraju u opće pokolje katoličkog i muslimanskog življa. Ustašama nije dugo trebalo da se odluče na odmazdu i logore. Jeste li možda znali da su Amerikanci nakon japanskog napada odmah organizirali logore i internirali sve Japance. Isto su učinili i Englezi za Nijemce. Koja to država u ratu nije otvarala logore? O ovome se malo piše. Ovo su velike sile i ratni pobjednici pa za njih vrijedi latinska izrijeka:

Quod licet Iovi, non licet bovi![11]

Ne osporavam i ne niječem da su se od 1941. do 1945. godine događali zločini nad srpskim stanovništvom. Isto tako nakon uspostave Hrvatske države 1990. godine dogodili su se pojedinačni zločini nad srpskim pukom, ali nakon što se je vidjelo da dio Srba ne priznaje Hrvatsku državu. Međutim, kvasi-povjesničari, političari i javni djelatnici ne ukazuju na uzroke tih nemilih događaja već licitiraju s brojem žrtava. Pa nisu ustaše pale s neba. Njih je stvorio velikosrpski teror u Kraljevini Jugoslaviji. Dr. Ante Pavelić bio je obični zastupnik u jugoslavenskom parlamentu. Nazočio je pogubljenju hrvatskih zastupnika u beogradskom parlamentu. Puniša Račić, kao jedan od najpovjerljivijih suradnika kralja Aleksandra, i vjerojatno po njegovoj uputi, uspinje se na govornicu i kao na streljani otvara vatru na zastupnike HSS-a. Ubija Pavla Radića i Đuru Basaričekate, smrtno ranjava Stjepana Radića, a Ivana Pernara i Ivana Granđu ranjava. Namjerno ponavljam ovaj podatak.

Dobro je znano da zlo rađa zlo, da je osveta i odmazda prisutna u cijeloj ljudskoj povijesti - usmenoj i pisanoj. To nije nikakvo opravdanje za počinjene zločine dolazili oni s bilo koje strane, ali se tome ne bismo trebali iščuđivati. Tako je bilo oduvijek, tako je bilo odvazda i tako će biti zavazda, dok god se nešto ne promijeni u ljudskoj svijesti i savjesti, a mislim da je to nemoguće. To je nažalost ugrađeno u genetskom kodu svih živućih bića na ovome planetu. Žalosno, ali istinito!

Sjetimo se genocida nad američkim Indijancima, genocida nad Armencima u Turskoj poslije I. Svjetskog rata i svih zločinima kolonijalnih sila u osvojenim kolonijama. Sjetimo se i relativno nedavnog genocida u Srebrenici i drugih zločina. Gdje i kud bih stigao nabrajajući ih? Teško  će se naći neka država i neki narod koji u svojoj povijesti, na svojoj savjesti ne nosi neki zločin. Ratni zločini posebno eskaliraju kod gerilskog ratovanja. Konačno sjetimo se i Isusovih riječi:

- Tko je od vas bez grijeha, neka prvi na nju baci kamen[12].

Što se je događalo na Mljetu 1943. i 1944. godine

a stranici 36. knjige Nikole Anića pored ostalog piše:

Talijani su iza sebe ostavili grozan zločin.

Talijanske zločine na Mljetu ja vidio nisam i ovo je moje sjećanje. Nikad, ni prije ni poslije, nije na Mljetu bilo toliko ljudi; nikad nije bilo veselije, a mislim da se je tada i najbolje živjelo. Svi Mljećani su utekli iz NDH i došli na Mljet. Talijani nisu mobilizirali na područjima koja su oni zvali nuovi acquisti, a što znači novo stečeni teritoriji. Davali su hrane pučanstvu i to smo zvali aprovizacija, a što mislim da dolazi od talijanske riječi provvidenza u značenju skrb. Bili su ljubazni, veseli i dobri. Bili su mladi i naravno da su gledali mlade cure, ali uvijek su bili pristojni, nikad nasilni. Poslije rata neki su se javili, a najmanje jedan i oženio.

Naravno da hrvatskom puku nije bilo drago što ne žive u hrvatskoj državi već u Italiji. Međutim, kad su vidjeli koja je razlika između talijanskih karabinjera i bivših jugoslavenskih žandarskih zlostavljača, nisu se digli na ustanak Pomirili su se s novonastalom situacijom i čekali ishod rata.. Na Mljetu nije bilo komunista. Većina stanovništva glasovalo je za HSS. Manjina je glasovala za srpsku radikalnu stranku, a neki su prešli na pravoslavnu vjeru. Nisu to činili iz uvjerenja već iz interesa. Tada se je govorilo: Za vreću muke! Brašno su zvali muka. Takvih je bilo najviše u selu Blato i u Babinom Polju, zaseoku Zadublje.. Ti i takvi su za vrijeme Kraljevine Jugoslavije prijavljivali Hrvate, haesesovce da su komunisti. Prijavili su i moga strica Ivana, tajnika HSS koji je zbog te prijave otpušten iz pošte. Kad su komunisti došli na vlast sluge bivšeg velikosrpskog režima, konvertiti na pravoslavlje i radikali postaju komunisti, uhićuju, muče i ubijaju Hrvate haesesovce.

Petar Stijepić kojeg se u Aničevoj knjizi veliča, čak mu i sliku objavljuju na stranici 41 te knjige, pripada obitelji koja je glasala za radikale i surađivala s žandarima i financima[13] na Mljetu. Imali su brod s kojim su prevozili namirnice i potrepštine za Talijane. Dakle, za Petra Stijepića, njegova oca i brata moglo bi se reći da su surađivali i s Talijanima, a ne za one ljude koje su on i brat mu Ilija pobili na Mljetu i na Lastovu. Petar Stijepić nije ubio talijanskog vojnika za to što ga je on navodno došao uhititi, kao što to piše na stranici 99 Nikolićeve knjige. Da su Stijepića Talijani htjeli uhititi poslali bi karabinjere, a ne običnog vojnika. Taj vojnik gledao je Petrovu sestru Mariju i to se Petru izgleda nije dopalo. Talijan je išao k njemu govoreći: Pietro, Pietro...Dolazio je možda i s poslom jer su Stijepići sa svojim brodom prevozili za Talijane. Ubio je Talijana iz lovačke puške i pobjegao u šumu. Tek poslije je on postao komunista. Lako je njemu i njegovima bilo promijeniti kabanicu. Često su je oni mijenjali. Bili su pobornici velikosrpskog režima jer je tada to bilo profitabilno. Prevozili su oni sa svojim brodom za Talijane, jer je tada to bilo korisno i uvijek su se držali one: Što je korisno, nije sramotno! U Anićevoj knjizi piše da je Petar Stijepić prvoborac. Prvoborci su oni koji su u partizane pošli 1941. godine. Petar je talijanskog vojnika ubio 1942., a do tada je surađivao s Talijanima. Vjerodostojna je ova Anićeva knjiga, nema što!

Na stranici knjige 99 piše i ovo: Zapovjednik karabinjera u Babinu Polju Antonio Carta ubio je Ivana Radulja, oca troje djece, i to nakon kapitulacije Italije. I ovo zaslužuje komentar. Prije nego počnem dolaze mi na pamet dvije latinske izrijeke - De mortuis nihil nisi bonum (O mrtvima govori samo dobro) i Nomen est omen (Ime je znamen). Nažalost morat ću zanemarit onu prvu jer obojica su mrtvi- Radulj i Talijan. Nadimak pokojnog Ivana Radulja bio je Baràba. Na Mljetu se izgovara Bȁraba. Ovo je bio obiteljski nadimak te porodice. Pored ovog obiteljskog nadimka Ivan je zaradio i vlastiti. Zvali su ga Luce Baraba. Ono Luce je od Lucifera! Latinska izrijeka kaže da je ime znamen.

- Nomen est omen!

Ivan Radulj s obitelji prešao je na pravoslavnu vjeru. Nakon ubojstva Radića sinu daje ime Puniša. Nakon kapitulacije Italije pijan napada talijanskog karabinjera. Ovaj ga u samoobrani ubija. Bog će suditi i njemu i karabinjeru.

Naravno da su Talijani na okupiranom Mljetu imali i svoj represivni aparat. Koja to vlast nema represivni aparat neka mi netko kaže?. Kako radi taj aparat druga je stvar. Talijanski represivni aparat bio je neusporedivo blaži od velikosrpskog za vrijeme Kraljevine Jugoslavije. Nisu Talijani premlaćivali i kundacima razbijali lubanje kao što su to činili komunisti čim su došli. Talijani su za prekršaje uglavnom su davali ricinusovo ulje i pokoji šamar. Nije im ni na kraj pameti bilo da truju more u škrapama na mrkjenti[14] i tako onemogućavaju mještane da skupljaju sol, kao što su to radili jugoslavenski žandari. Sol po škrapama mještani i danas skupljaju jer je zdravija od kupovne. Ja je redovito koristim i uvijek imam u zalihi. Za to se brinu moji prijatelji Bamba i Jojo.

Nikoga Talijani na Mljetu nisu ubili za vrijeme okupacije. Stijepićeva obitelj nakon ubojstva talijanskog vojnika svršila je u zatvor iz kojeg se vratila živa i zdrava. Talijani su bili cvijeće u usporedbi s komunistima. Mislim da bi pravi Hrvati nakon svih ovih iskustava radije živjeli pod Talijanima nego pod Srbima. Hvala Bogu danas ne moramo birati jer imamo samostalnu i neovisnu državu Hrvatsku.

Lažno je prikazana i njemačka okupacija otoka Mljeta. Na stranici 41 piše da su partizani došli s Visa i razbili njemačku obranu i da su se Nijemci poraženi povukli. Zamjena teza! Partizani su se poraženi povukli, a šačica njih nastavila se skrivati po šumi. Jedne noći Nijemci su se jednostavno povukli skupa s ostalom njemačkom vojskom koja se je povlačila iz Grčke. Kako je to bilo vidjet ćete dolje u tekstu koji slijedi. Ni Nijemci nisu ubili ni jednog civila. Ubili su jednog zarobljenog partizana jer su kod partizana, ubijenih u zasjedi i zarobljenih, našli osobne stvari prethodno zarobljenih i pobijenih Nijemaca. Čak su tom zarobljenom partizanu dozvolili da se prije pogubljenja vjenča. Došao je svećenik i obavio obred.

Partizani su Nijemcima postavili zasjedu ispod kuće moje rodice Nike Matana, rođene Čumbelić, kćeri ubijenog strica Ivana, valjda s nakanom da Nijemci ubiju nju i obitelj. Iako su partizani ubili jednog njemačkog vojnika, odmazda nije slijedila, Nijemci nisu ubili nikoga.

Partizanska zlodjela nakon kapitulacije Italije

ad su se Talijani predali i položili oružje partizani su najprije mobilizirali sve Mljećane starije od 18 godina. Neke su poslali u Korčulu, druge, golobrade momke u Biokovo. U našoj kući bilo je pet odraslih muškaraca, tri moja strica i dva rođaka. Šesti sam bio ja, dijete od deset godina. Odvedoše dva strica i oba rođaka. Ostadosmo samo ja i jedan stric - Ivan. Za njega su imali drugi plan - ubiti ga.

Mljet se ispraznio. Talijane su opljačkali, neke i ubili, a ostale trabakulom poslali u Italiju gole i bose. Bilo ih je previše da ih svih pobiju. Na Mljetu je ostala Narodna vlast i bataljun partizana pod zapovjedništvom Bartula Križanića iz Podgore.

Mlađih muškaraca više nema. Ostadoše starci, djeca i oni koje su namjeravali likvidirati - mučiti i ubiti. Napravili su najveće zlo u cijeloj povijesti Mljeta. Ubili su četiri nevina čovjeka, od kojih je jedan bio svećenik, i jednu jadnu udovicu s petero nejake[15] (malodobne) djece.

Zločinima partizana na Mljetu osobno sam svjedočio. Nisam bio na mjestu egzekucije, ali mi je o detaljima ispričao Ivo Sršen pok. Nikole Šeha iz Solina na otoku Mljetu. On je osobno svjedočio jer se je našao na mjestu događaja, donijevši hranu ocu Nikoli, koji je bio među uhićenima. O tome je iz straha šutio 47 godina, od 1943. do 1990. Meni je on ove detalje ispričao 1993. godine. Tada sam ja u prisutnosti nekoliko Mljećana otvorio fratarski hambar, spustio se dolje i što sam našao? Na vrhu je bio mali kostur Kate Hajdić. Uzeo sam u ruku lubanju i pokazao nazočnima rupu posred čela. Na dnu je bio svećenik. Njegove su kosti bile puno svjetlije od ostalih. Taj svećenik bio je mađarskog podrijetla. U kantunu[16] je kostur Marina Sršen-Matane. Vidi se da je umro u čučećem položaju. Pozna se po položaju bedrenih i potkoljeničnih kosti s glavom između. Moj dundo Ivan bio je predzadnji na toj hrpi. Poznali smo ga po zubima; isti su kao moji u tim godinama (47), zdravi i na broju. Dakle, sve točno kako mi je ispričao Ivo Sršen. Dočekalo nas je i iznenađenje, pojavila se i šesta lubanje. Prije ovog smaknuća hambar je bio prazan. Znači nekoga su ubili kasnije i ovdje ubacili. Ni do danas se ne zna tko bi to mogao biti. Nagađa se da bi to možda mogao biti bogati barun FelicoMayneri s Lopuda, kojeg su mljetski partizani opljačkali, od kuće odveli, ubili i možda ga ovdje doveli i ubacili. I o Mayneriju može se čitati u Anićevoj knjizi na stranici 92. Većina podataka vjerojatno je lažno prikazana. Njega je trebalo opljačkati pa je trebalo naći i razlog za pljačku. Petar Stijepić & company s Mljeta su pošli ribarskim leutom, uhitili baruna, temeljito ga opljačkali i ubili. Jedan od sudionika, Ilija Stijepić, Petrov brat, uzeo je lovačku pušku kao svoj dio plijena. Valjda i još štogod. Za pušku mi je osobno rekao.

Ja sam odmah te 1993. godine podnio kaznenu prijavu Općinskom državnom odvjetništvu, ili već kako se tada zvalo, u Dubrovniku. Na zapisnik sam dao izjavu tadašnjem pomoćniku, mislim da se zvao Carić. On me je propisno upozorio, da je lažna prijava također kazneno djelo. Kazneno sam prijavio Matu Blajića i Ivana Unkovića. Oba su tada bili živi. Kao svjedoke naveo sam Ivana Sršena, svoju tetku Pavlu Vojvoda i sebe. Rekao sam da bi se kao svjedoci trebali ispitati neki Antun Nodilo Vuna, koji je tada živio u Rijeci, i Josip Bašica, profesor, koji je živio u Splitu. Njih dvojica u vrijeme pogubljenja bili su visoko pozicionirani u tadašnjoj Narodnoj vlasi.

Policija, Državno odvjetništvo i istražni sudac Županijskog suda obavili su posao. Otvorili su grob, pregledali kosture, ispitali neke od predloženih svjedoka, ali nikad nije podignuta optužnica za kazneno djelo ratnog zločina. Kad bih pitao tog pomoćnika kojemu sam prijavu u zapisnik dao, on bi se zlurado nasmijao i odgovorio

- Iz Zagreba ne daju zeleno svjetlo!

Pitao sam ga to i više put, a odgovor je bio uvijek isti. Mijenjali su se državni odvjetnici - Vladimir Šeks, Stjepan Herceg i Krunoslav Olujić. Niti jedan ne daje zeleno svjetlo!?

Vratimo se mi sada na Mljet u ono vrijeme i događaje koji slijede. Uhitili su deset istaknutih članova i glasaća HSS. Nisu uhitili ni jednog prebjega na pravoslavnu vjeru, ni jednog glasaća i člana radikalne stranke, već samo radišne i poštenje Hrvate.

Neke od uhićenih su, na intervenciju rodbine u Narodnoj vlasi, kasnije pustile, a ostale odveli na otočić Svete Marije i zatvorili u stari benediktinski samostan. Nakon par dana dolaze od Mljećana Petar Stjepić Petrun, Petar Marković Gorski i Nikola Sršen Car, onaj isti što je mene na Mljet doveo, a od fureštijeh[17] Mato Blaić iz Neretve i Ivan Unković Mašo iz Ročišta na Korčuli. Donose sobom motike i lopate. Namjeravali su uhićene natjerati da u dvorištu samostana sami sebi iskopaju grob. Prvo su ih opljačkali - oduzeli im novčanike, satove, nakit, a onda iskundačiti - lemali kundakom puške, a sve to po dobrom starom običaju kojeg su prakticirali jugoslavenski žandari između dva svjetska rata. Petru Stijepiću, koji je kundakom mlatio jednog od uhićenih, opalila je puška i ranila ga u nogu. To je tog dana spasilo uhićene od pogubljenja. Ostali su živi ali modri od batina. Odvedoše narodnog heroja Petra Stijepića na Pelješac da mu vidaju junačke rane.

Mislim da su zatvorenike čuvala dva mobilizirana mljetska partizana iz Korita. Nisam baš siguran iz kojeg su mljetskog sela ti čuvari bili, ali znam da se je govorilo da su bili dobri ljudi i čak zatvorenike savjetovali da bježe jer čeka ih smrt. Moj stric Ivan je govorio:

- Nikad, nitko na Mljetu nije nikoga ubio pa neće ni sada nas.

Jadnik nije znao koje su skule[18] (škole) egzekutori prošli. Vratila se ista ekipa, ali sada bez ranjenog Petra Stijepića. Ukrcaše se u barku i krenuše iz Babinih kuća uz pjesmu i harmoniku kao da idu na feštu ili pir. Vrlo kumče moga tate, Nikola Sršen Car, rasteže pustu harmoniku, kako bi se ono reklo sve u šesnaest.

Iz Vrbovačke uvale sȃm je u drugoj barci doveslao Ilija Stijepića, da zamjeni ranjenog brata Petra. Dođoše u Konvent (Benediktinski samostan) i nastaviše gdje su prethodnog dana stali. Sijevaju kundaci, pucaju kost pa i glava moga dunda Ivana - izbiše mu oko.

Odustadoše od kopanja rake. Dosjetiše se da je lakše otvoriti jedan od hambara ispred crkve i tu pogubljene ubaciti. Tko će izvršiti pogubljenje?

Valjda su se dogovorili da egzekutor bude najmlađi, Ivan Unković Mašo, imao je tada samo 19 godina. Valjda mu je to trebala biti inicijacija za članstvo u KPJ. I tako vrli Mašo, momak od 19 godina, počinje s egzekucijom. Svukoše ih, muškarce do gaćica, nesretnu Katu do skutića[19]. Prvog izvedoše svećenika don Dragutina Kissa.

-         Pope koja Ti je zadnja želja, prave se duhoviti drski i primitivni razbojnici?

-         Želim se pomoliti, uzvraća nesretni svećenik, klekne na prag od crkve i poče moliti.

Nije svećenik u Očenašu uspio doći ni do kruh naš svagdašnji, kad razbojnici povikaše:

-         Dosta je bilo!

Evo prilike da Mašo dokaže svoju privrženost KPJ, svoje junaštvo i hrabrost.

-   Šiša Mašo iz mašingevere[20]

-   U špijune i narodne neprijatelje

U dokumentima piše da je to bila talijanska strojna puška. Oružja svake fele (vrste) imaše napretek, jer su već razoružali stotine Talijana.

Drugoga izvode moga strica Ivana Čumbelića Čova.

Treći je na redu Petar Matana Perišua.

Četvrti, Marin Sršen-Matana Kjun, zadat će im problem. Uspije mu oteti strojnu pušku jednom od njih. Nastade pomutnja ali zakratko. Ne zna jadan Kljun s puškom rukovati. Kad to razbojnici shvatiše, skočiše na njega, a on sȃm skače u hambar i sklanja se u kut. Jedan od razbojnika kleknuo je na prag otvora, sagnuo se, nanišanio, ispalio rafal i ubio čovjeka.

Kao zadnju dovode Katu Hajdić Međer. Kad je izašla s vrata okrenula je stepenicama prema dolje. Hvata je Car za ruku i veli: Ne tuda, ovamo, i vodi je nad raku, puca joj iz pištolja u čelo i baca u grob.

Uspješno završiše posao, ukrcaše se u barku pa natrag put Babine kuće. Ori se pjesma, harmonika svira, veseli se banda uspješno izvršenom zadatku. Dođoše u gostionu Luke Vojvode, naručuju vino, vadi Gorski novčanik moga dunda, plaća naručeno, na ruci mu i opljačkani sat, također moga dunda Ivana. Tu je i moja tetka Pavla Vojvoda. Njoj govore:

- Ubili smo ti brata, a ako pisneš ubit ćemo i tebe.

Evala junaci! Za ovo je stvarno trebala velika hrabrost!!!

Narod me može doći sebi, što od tuge što od nevjerice. Ovako nešto nije se nikad dogodilo u pisanoj povijesti Mljeta, a ni u usmenim predanijima. Ni gusari koji su stoljećima pljačkali nisu ovo činili. Narodna vlast mrcvari i ubija vlastiti narod - ni krive ni dužne. To nisu radili ni okupatori - Talijani i Nijemci.

Što se dalje događalo?

-         Nastao je teror, pokazaše moć
Spusti se na selo duga, mračna noć
Utih'le su pjesme, nitko se ne smije
Sada tužan narod, gorke suze lije
Suze lije, mrtve  oplakuje

Strani okupatori - Nijemci i Talijani - nisu ubili niti jednog civila; Talijani nikoga, a Nijemci samo zarobljene partizane, koji su prethodno opljačkali i pobili zarobljene Nijemce i kod kojih su nađene stvari pobijenih Nijemaca. Pojedinosti o ovom, kao i o drugim zločinima partizana, mogu se naći u knjizi Joška Radice Sve naše Dakse. Interesantno je pogledati i što su govorile komunističke perjanice o pokolju u Dubrovniku. Molim Vas pogledajte ovdje.

Za vrijeme Narodne vlasti na Mljetu pjevali su partizani zgodnu pjesmicu:

-         Oj Hitleru ti si prvi mi smo žedni tvoje krvi
Mussolini neka, neka tebe ista sudba čeka
Paveliću a ti treći tebe ćemo živa peći
Oj Nediću i Pečanci svanut će vam crni danci
Kralju Petru a ti peti tebe ćemo razapet

Nema što, zgodna pjesmica sročena u dugom stihu, u šesnaestercu po uzoru na stare narodne pjesme nazvane bugarštice. Ime je vjerojatno nastalo iz bugarskog folklora. Pjesma savršeno oslikava lik i djelo, kako pjesnika tako i pjevača.

Kratko je trajala Narodna vlast na Mljetu. Dođe odred njemačke vojske, a partizani maglu pa put Visa u zaštitu Engleza. Doduše nešto ih je ostalo skrivajući se po šumama i gorama naše zemlje ponosne (idu čete partizana slavu borbe pronose, kitice su slavne partizanske pjesme). Dva puta činili su desant. Oba puta dobili po repu, pokupili mrtve i ranjene i vratili se na Vis. Drugi desant vodili su Englezi. Kad su vidjeli situaciju, povukli su se nakon kraće čarke. Englezi su bili vojnici i nisu osvajali, za te prilike i sredstva na raspolaganju, neosvojivo.

Kako izgleda historiografija pisana za vrijeme komunističke Jugoslavije? Evo što se je učilo u školama za vrijeme SFRJ i što piše u literaturi koji mi sada navodno ne smijemo revidirati - citiram:

Dvadesetog aprila u noći iskrcala su se dva bataljona XI. i XII. brigade na Mljet. U dvodnevnim žestokim borbama Nijemci su bili razbijeni. Izvjestan broj neprijateljskih vojnika spasio se bijegom sakrivši se u gustoj mljetskoj šumi. Na bojnom polju ostalo je 96 njemačkih vojnika i oficira, dok ih je 46 zarobljeno. Bataljoni XI. i XII. brigade zaplijenili su na Mljetu 8 mitraljeza »šaraca«, 10 mino-bacača, 12 strojnica, 25 pištolja, radio-stanicu i raznu drugu vojnu opremu. Završen citat. Ovaj lažno prikazani događaj možete pročitati na pamfletu Dalmacija u borbi protiv njemačkog okupatora. Klikni i provjeri!

Kao što se vidi i ovdje imamo zamjenu teza - ne skrivaju se po šumi partizani već Nijemci!? Ja sam tada bio na Mljetu i svjedočio događaju koji se gore opisuje. Evo moje svjedočanstvo kako sam vidio i doživio ovaj događaj.

Po dolasku na Mljet Nijemci su se rasporedili po strateškim točkama. Njihova utvrda i glavni tabor bio je na Stjepan Docu. Njemački strateški položaji bili se: Veliki i Mali Grad, Brdo, Straževac i Zirinje. Taj prvi partizanski desant znam da je bio u proljeću. Vjerojatno jedina istina u gornjem citatu je datum 20. travnja 1944. godine. U jednom partizanskom izvoru tvrdi se da su došla dva, a udrugom tri bataljuna XI i XII brigade. Također u partizanskim izvorima piše da je na Mljetu bilo samo 380 njemačkih vojnika. Bataljun obično broji oko 400 vojnika, dakle, na Mljet se iskrcalo 800 do 1200 partizana. Zorom su se iskrcali u Vali Sutmihojskoj i krenuli na njemačke strateške točke. Malobrojni Nijemci davali su otpor i uredno se povlačili prema Stjepan Docu. Zauzeše partizani Veliki i Mali Grad, vjerojatno i ostale isturene strateške položaje, ali na Stjepan Docu polomiše zube. Gledao sam kako na magarcima nose svoje mrtve i ranjene. Nisam vidio da vode zarobljene Nijemce. Ne sjećam se koliko je Nijemaca poginulo, a koliko zarobljeno, mislim nijedan. Također mislim i uvjeren sam da su partizani malo oružja i zaplijenili, već su se razbijenih glava i podvijena repa na večer u Valu Sutmihojsku vratili, slavno i pobjednički ukrcali na brodove i isplovili natrag na Vis. Ne sjećam se da su borbe trajale dva dana, već samo jedan.

Što mislite koliko je tada izginulo mljetskih partizana?

Nijedan!

Nisu ni mogli, jer nisu se s Nijemcima ni borili. Po mjestu su tražili i našli opet poštene radišne i nevine Hrvate - Iliju Đivanovića, Petra Đivanovića Barišu, Petra Škemba Marketa Vlastelina, Vicka Benkovića Grošetu, Frana Vicencinovića Hodžu Nikole i Nikolu Hajdića Mrčana Anđela. Tražili su i moga rođaka učitelja Frana Dabelića.

Majka ga je sakrila ispod badnja u podpodu[21] susjedne kuće Balda Markovića Kovača uz pomoć stare Kovačice.

Njezina dva sina bili su u partizanima i došli s desantom.

Sluša Frano u podpodu, ispod badnja, kako se partizani ljute jer ne mogu naći Uča da i njega sobom vode. Uhitili su prva četiri s gornjeg popisa i sobom ih odveli. Izmakli su im ostala dvojica i moj rođak Frano Dabelić.

Svoj glavni cilj mljetski partizani ipak su postigli. Odveli su sobom spomenutu četvoricu, da bi njih trojicu na otoku Lastovu mučili, masakrirali i ubili kao špijune i narodne neprijatelje iako ih je sud na Visu prethodno oslobodio. Ovaj zločin počinili su stari Stijepić, Ilija Stjepić, njegova sestra Marija i Marijanka Bušurelo. Ne znam kako je ostao živ i zašto nije likvidiran i Petar Đivanović Bariša.

Nijedan jugoslavenski radikal, nijedan prebjeg na pravoslavnu vjeru na Mljetu nije stradao od partizana; stradali su samo Hrvati, haesesovci, radišni, imućniji i školovaniji ljudi.

Njemački glavni tabor bio je na Stjepan Docu. Svaki dan, po ustaljenom redoslijedu, gonila im se je voda na tovarima u mendzarolama[22]. Jednom prilikom kad je bio red za našu kuću molio sam babu da dopusti da ja to obavim i baba je pristala. Došli smo s tovarima do jednog mjesta odakle se nije vidjelo njemačko uporište. Tu nas je dočekao njemački vojnik, uzeo i odveo tovara s mendzarolama, vratio se s praznima i svakome dao veliku panjoku[23] crnog njemačkog kruha. U to doba to je bila obilata plaća za dognanu vodu.

Nisu ovo jedini zločini partizana na otoku Mljetu. Počeli su ubijati Talijane, a s njima su htjeli ubiti i Mirka Radulja Žiga iz Blata na Mljetu, ali on im je utekao iz zatvora. Bili su na žalost šlampavi, rekao bi vrli zastupnik u Hrvatskom Saboru - Nenad Stazić.

- Ljudi moji, pa je li to moguće!

Čovjek kojeg su Hrvati izabrali da ih u parlamentu zastupa kaže da partizani nisu 1945. godine nakon oslobođenja pobili dovoljno Hrvata. Ja mislim da smo i po tome jedinstveni u svijetu. Onaj nesretni, neupućeni nogometaš, član hrvatske reprezentacije, koji je došao iz Australije, izgubio je zauvijek nogometnu karijeru za poklik: Za dom spremni! Staziću koji kaže da nisu bile dovoljne stotine tisuća pobijenih bez suda nije se dogodilo ama baš ništa. Možda ipak prezir poštenog svijeta.

Mislim da većina zna čije je gornji usklik bio, jer ga još i danas rabe sportski novinari kod prijenosa uživo. Ja sam ga uživo i čuo. Tko ne zna ili je zaboravio podsjetit ću ga. Čuo sam ga od nezaboravnog i  neponovljivog Mladena Delića. Ako niste znali i on je 1945. godine nakon oslobođenja ostao živ zahvaljujući šlampavosti narodne vlasti. Mladen Delić bio je za vrijeme NDH nastavnik tjelesnog odgoja i športa u Domobranskoj zastavničkoj školi. I za manje su oni ubijali.

Na Mljetu se našla i nesretna učiteljica Vjekoslava Gušavac, koju je opljačkao i ubio Ivo Šojka, netom stigao na Mljet iz Popova polje, gdje je kao četnik, a prema kazivanju svjedoka, već pobio 16 osoba. Obitelj tog krvnika prešla je na pravoslavnu vjeru za vrijeme Kraljevine Jugoslavije. On pak pošao je negdje u Srbiju učiti za pravoslavnog popa. Izbio je rat i kud će Ivo nego u četnike. Mora biti da ni tamo nije sudjelovao u borbama nego u egzekucijama.

Nekolicina prisilno mobiliziranih partizana prisustvovali su pogubljenju učiteljice, rekli su mi da je prije nego je opalio Šojka rekao: Ti si mi sedamnaesta.

Učiteljicu Gušavac nisu osudili ni Narodna vlast, ni partizanski sud, o njoj uopće nije bilo riječi. Pobjegla je pred uhićenjem iz Dubrovnika, iz NDH i htjela se prebaciti u Italiju. Šojka je nju samoinicijativno uhitio i na brzinu ubio.

Zašto?

Dok je on vojevao (čitaj klao) po Popovu polju, ona je služila u jednom selu kao učiteljica i znala je za njegove pothvate. To joj je bio prvi grijeh. Drugi, mnogo teži, nije mu dala kad joj je pitao! Nadam se da shvaćate što joj je pitao i što mu ona nije dala. Svakako povrijedila je njegovu muškost!

Sve se je ovo po Mljetu diskretno pripovijedalo decenijama po kominima i drugdje. Meni je Ivo Palunčić Karo osobno kazivao, da je prilikom pogubljenja učiteljice bio nazočan on i još par mobiliziranih Mljećana. Njemu, pa onda i ostalima, naređivao je Šojka da je pogube. Svi su odbili pa zamalo i sami poginuli.

Prije pogubljenja opljačkao je sve što je imala - zlatni sat i ostali zlatni nakit. Sat je dao bratu, a ostalo rodbini. Poslije rata zlikovčeva osramoćena rodbina pokušala je nakit vratiti. Sve vam ovo piše u spomenutoj knjizi Sve naše Dakse, a koju sam već spomenuo. U knjizi su navedeni izvori, sve je dokumentirano relevantnim pisanim ispravama i izjavama svjedoka očevidaca.

I na kraju neka razmišljanja.

ažljivom čitatelju sigurno nije promaklo da o talijanskim i njemačkim vojnicima ne govorim loše, možda čak i s dozom simpatije.

Pa kako je to moguć?

Zar nisu oni okupatori. Zar nisu zaposjeli našu hrvatsku zemlju i žele je prisvojiti? Zar Hitler nije psihopata i zločinac. Ne znam što bih rekao o Mussolini-ju. Ne bi bilo u redu uspoređivati ga s Hitlerom, a još manje s Lenjinom ili Staljinom, osobama koje su odgovorne za milijune nevinih žrtava. Hitleru se pripisuje da je odgovoran za 9 - 11 milijuna nevinih, što u holokaustu, a što u sustavnom istrebljivanju drugih etničkih grupa. Lenjin i Staljin odgovorni su za više od 20 milijuna i to vlastitih sugrađane. Gdje je tu siroti Mussolini? Ja se ne usudim nagađati. To znaju pjesnik i pjevači gore citirane pjesmice - bugarštic, jer i njega ... ista sudba čeka...

Zašto ne napadam talijanske i njemačke vojnike?

Za to imam dva razloga.

Za prvi razlog odgovoran je Albert Einstein i njegove teorije relativnosti. Uspoređujući s partizanima koje sam tada sreo, vidio i čuo na Mljetu, njemački, a posebno talijanski vojnici bili su neusporedivo manje brutalni i represivni.

Osvrnimo se sada na drugi razlog.

Vođenje agresivnog rata, zauzimanje tuđeg teritorija, otimanje tuđih dobara za svaku je osudu, ali ne i za čuđenje, bar ne informiranih, a svi školovani trebali bi po definiciji biti informirani, pa zato škole i služe, da nas informiraju.

Od kada je svijeta i vijeka jači - tlači. To je univerzalno pravilo na ovom planetu, kako u biljnom, tako i u životinjskom i konačno ljudskom svijetu. Koja to zemlja, koji to narod, kad se osjećao dovoljno jak, nije posezao za tuđim? Izgleda samo mi Hrvati! Ne dolazi mi na pamet kad su to Hrvati u svojoj 14-stoljetnoj povijesti posegnuli za tuđim teritorijem. Ipak jesu i Hrvati. Naselili su se na ove prostore, a tu je onda živio neki drugi narod.

Koja to danas cijenjena zapadno europska država nije posezala za tuđim teritorijima? Koje od njih nisu imale kolonije i iz njih izvlačili materijalne i ljudske resurse? Zar baš to nije bio početak njihovog današnjeg bogatstva?

Stalno, opet i ponovno vraćamo se na onu Isusovu:

- Tko je od vas bez grijeha, neka prvi na nju baci kamen[24].

Tko navješćuje i pokreće rat?

Naravno, političari.

Tko najviše gine na bojnom polju?

Naravno, mobilizirani vojnici.

Koja se vojska u ratu u potpunosti pridržava međunarodnog ratnog prava?

Nijedna!

Jedni počnu kršiti pravila i norme, a drugi odmah prihvate. Na kraju svi ih krše, neko više, a netko manje. Kad rat završi pobjednik svoje zločine zataškava, a pobijeđeni se izvodi na sud. Volio bih kad bi mi netko ukazao na primjer neke vojske koja je iz rata ostala potpuno čista i neokaljana?

Kako su se na Mljetu ponašali talijanski i njemački vojnici?

Uglavnom korektno i vojnički.

Kako su se ponašali partizani na Mljetu u opisanom vremenu?

Kao drumski razbojnici pa i gore. Drumski razbojnici obično se zadovolje pljačkom i najčešće se sustežu od nepotrebnog ubijanja.

Eto vam drugog razloga pa sad sudite vi meni.