Što je vrijeme?

Nedavno sam pročitao na stranicama FB misao, da vrijeme ne teče već da je stalno, da postoji oduvijek i da će postojati zauvijek, da je konstanta i da mi prolazimo kroz vrijeme. Zaboravio sam kako je točno pisalo, ali ovo je uglavnom smisao te misli. Ova misao samo donekle drži vodu i to samo u ne-relativističkoj, klasičnoj mehanici.

Zamislite se i pokušajte odgovoriti na pitanje: Što je vrijeme? Brzo ćete shvatiti da to nije lako pitanje. Dapače, vrlo je složeno, a neosporno i višeznačno. Imamo meteorološko i kronološko vrijeme. U nekim jezicima, na primjer engleskom, jedan je termin za meteorološko (weather), a drugi za kronološko (time) vrijeme. Isto je i u njemačkom pa imamo Wetter i Zeit. U romanskim jezicima talijanskom (tempo), francuskom (temps) i španjolskom (tiempo) izgleda da je isto kao i u hrvatskim, naime, termin se može upotrijebiti kako u kronološkom tako i u meteorološkom smislu. Ovdje ćemo se ograničiti na definiranju kronološkog vremena, gdje vrijeme predstavlja točno određeni trenutak nekog događaja, na primjer: Nastava počinje 8. rujna, ili pak interval između dva uzastopna događaja, na primjer: Srednji sunčev dan traje 24 sata. U prvom slučaju riječ je o datumu i definira se kao točka ili oznaka na vremenskoj skali. Pod vremenskom skalom podrazumijeva se sustavno pridruživanje događaja datumima. U drugom slučaju riječ je o duljini trajanja nekog intervala. Susret ćemo se i s pojmom epoha. Semantički ovaj pojam uključuje i datum i vremenski interval. Mi ćemo pak termin epoha upotrebljavati u smislu točno određenog trenutka tj. dogovorenog početka na nekoj vremenskoj skali.

U uobičajenom, svakodnevnom govoru vrijeme može dobiti razna značenja. Vrijeme se može i ubiti. Ja na primjer ubijam vrijeme pišući razne tekstove, a sve prema onoj da besposlen pop i jarčiće krsti.

Prema Newton-u vrijeme je dio stvarne i fundamentalne strukture svemira; ono je dimenzija svemira u kojoj se događaji odvijaju nekim redoslijedom i nije ovisno o tim događajima. Vrijeme je apsolutno, to jest teče jednako za sve promatrače. Klasična mehanika utemeljena je na Newtonovom konceptu vremena.

Prema drugom stajalištu, koje uglavnom odgovara Leibniz-ovim i Kant-ovim nazorima, vrijeme je samo dio čovjekovog intelektualnog aparata, način na koji ljudska svijest percipira i tumači događaje.

Albert Einstein u svojoj posebnoj i općoj teoriji relativnosti uvodi koncept četvrte dimenzije, prostorno-vremenskog kontinuuma (prostor-vrijeme) gdje je vrijeme u funkciji brzine i gravitacije. Za brzine s kojima mi računamo i koje su nama dostupne današnjim razvojem tehnike i tehnologije neprimjetni su učinci relativnosti. Učinci posebne i opće teorije relativnosti mjerljivi su kod veoma velikih brzina i u veoma velikom gravitacijskom polju.

Pogledajmo malo što Biblija[1] govori o vremenu. Propovjednik glava 3. red 15 glasi:

Što biva, već bijaše, i što će biti, već je bilo; a Bog obnavlja što je prohujalo.

Podsjeća li vas ovo možda na Einstein-ovu teoriju relativnosti? Časni kuran je još precizniji:

70. Poglavlje, sura El-Me’aridž, 4. ájet[2] glasi:

- Penju se meleki i Duh (Ruhul-emin) Njemu u jednom danu koji iznosi (koji je kao) pedeset     tisuća godina (na zemlji).

Kad se na ovu tvrdnju primjeni Einstein-ova teorija posebne relativnosti i formula za dilataciju vremena t'=t(1-v²/c²)^-1/2, gdje je t' vrijeme koje mjeri opažač koji se kreće brzinom v, tje vrijeme koje mjeri nepokretni opažač, a c je brzina svjetlosti u vakuumu,dobit će se 299.792.458 m/s, dakle brzina svjetlosti s preciznošću od jednog metra.

32. Poglavlje, sura Es-Seđde, 5. ájet glasi:

- On upravlja (svȁkōm) stvari od neba do zemlje, zatim se Njemu povraća (ta stvar) u danu čija je        veličina (dužina) tisuću godina kako vi brojite.

I ovaj ajet podsjeća nas na Einstein-ovu teoriju posebne relativnosti. Razvidno je da dan –arapski jevm - može trajati tisućama, pa i stotinama milijuna godina. Sada Biblijski i Kuranski tekstovi o stvaranju svijeta u šest dana postaju razumljiviji i prihvatljiviji.

Većina je sigurno već prestala čitati. Sviram teške partiture. Tko za ovo danas ima smisla, volje i vremena? Teško se živi. Problemi su brojni. Potrebna je lagana, živahna glazba, vesele priče, jer vrijeme, kako god ga definirali, itako će jednog dana svakome od nas iscuriti. Svi ćemo i tako jednom umrijeti.

Kako da ono gore izrečemo na jednostavan, svakome razumljiv način?

Po meni sve se svodi na to da ništa nije stalno, da ništa nije vječno, da sve ima svoj početak i dočetak – kraj -  da je sve relativno i da zavisi o položaju promatrača. Zna se reći:

- Stalno na tom svijetu samo mijena jest!

Grčki filozof predsokratovac Heraklit Efežanin govorio je:

Panta rhei – Samo mijena stalna jest.

Stalan, vječan, van vremena i prostora samo je Bog na nebu! On je apsolut. On je početna točka. On je sve stvorio pa tako i vrijeme i prostor. Danas znamo da sve počinje velikim praskom (eng. big bang) i da je to bilo prije otprilike 15 milijardi godina kako mi brojimo vrijeme. S filozofske točke gledišta uvijek mora postojati početna točka jer inače sve gubi smisao. Veliki prasak nije početna točka već Bog koji ga je inicirao.

Iako je već većina odustala od ovog teksta ipak ću nastaviti svirati teške note, jer lake nisam smislio, a ovu temu želio bih i završiti.

U teoriji relativnosti poznat je Paradoks blizanaca. Jedan od dva brata blizanca krene svemirskim brodom, a drugi ostane na Zemlji. Nakon godinu dana vraća se brat iz svemira. Onaj na Zemlji stariji je za godinu dana, a onaj koji je putovao svemirom brzinom od recimo 298.779.467 m/s ostario je samo 30 dana. Da je ostao u svemiru 24 godina ostario bi oko 2 godine, a onaj na Zemlji bio bi stariji za 24 godina. Ako su na početku bili dvadesetogodišnjaci, na povratku iz svemira brat koji je ostao na Zemlji sada ima 44 godina, a onaj iz svemira samo 22.

Istina ili fantazija, ali to nam daju formule Einstein-ove posebne teorije relativnosti. Dragi moji prijatelji evo vam formule, evo vam tablice, koju sam računao i sastavljao dva dana, pa provjeravajte i nemojte mi govoriti da je vrijeme i prostor odvazda i zavazda, jer samo je to Bog koji je sve ovo stvorio. Sada mi oprostite na ovim teškim notama, drugi put svirat ću lakše

Dodatak

U sustavu koji se giba brzinama blizu brzine svjetlosti ne dolazi samo do dilatacije vremena, već i do povećanja mase i do kontrakcije (skraćivanja) duljine. Drugim riječima - sat ide polakše, masa se povećava, a štapovi se skraćuju. Za podatke koji su trenutno upisani, tj. za brzinu od 298.779.467 m/s i broj dana tropske godine 365,2422, putniku u svemirskom brodu prošlo je samo 30 dana, dok je onom koji je ostao na Zemlji prošla cijela godina. Masa od jednog kilograma u sustavu koji miruje povećava se na 12 kg i 175 g u sustavu koji se giba. Štap od 1m skratio se je na samo 0,082 m (82 mm). Kad se za brzinu upiše brzina svjetlosti, vrijeme se zaustavlja, sat stoji, masa je beskonačna (broj podijeljen s nulom je beskonačan),  a štap je nestao. Ovo nam govori, da nijedna materijalna čestica ne može putovati brzinom svjetlosti. Nematerijalna čestica svjetla je foton, naša duša je nematerijalna čestica, Bog i cijela nebeska svita nematerijalne su čestice. Za njih prostor i vrijeme ne znače ništa. Oni su u istom trenu na svakoj točki poznatog i nepoznatog svemira.

Za one koji će poželjeti putovati svemirom brzinom koja se približava brzini svjetlosti, pripremio sam tablicu. (Tablica je primjenljiva samo kad je imamo kao wordov dokument). Nakon što se na nju klikne ona postaje excelov radni list. Za dilataciju vremena ulazni podaci (input) su brzina gibanja (A4) i broj dana (E2). Za koeficijent povećanja mase (D4) i kontrakciju duljine (E4) input je samo brzina gibanja.

Ćelije crvene boje - A4 i E2 - su za unos podataka (input), ostale obojene ćelije su izlazni podaci (output), modre C4 i F5-8 za dilataciju vremena, zelena D4 za tromost tijela (povećanje mase), a smeđa E4 za kontrakciju dužine. Sve ćelije osim one za input (A4 i E2) zaštićene su zaporkom da ih se ne bi slučajno izbrisalo.

Specijalna teorija relativnosti definira dilataciju (rastezanje) vremena formulom
t' = t(1-v²/c²)^-1/2, tromost tijela formulom m'=m(1-v²/c²)^-1/2 (masa tijela povećava s povećanjem brzine) i kontrakciju duljine formulom L' = L(1-v²/c²)^1/2. Veličine t, m i L su u sustavu S koji miruje, dok su veličine t', m', L' u sustavu S' koji se giba u odnosu na sustav S brzinom v. Brzina svjetlosti u vakuumu je c.