Vratit ću se opet na m/b Shamaly, a godina je 1970. Nakon dokovanja[1] u Japanu krcamo teret osobnih automobila za luku Seattle u državi Washington, SAD. Traversada[2] preko Sjevernog Pacifika zimi, ispod Aleuta, nimalo ugodna, ali o tome nećemo ovaj put.

U Seattle smo stigli, auta iskrcali, nakrcali teret žita za Puntarenas, Costa Rica pa put pod propelu i evo nas za nekoliko dana u topla tropska mora.

Imamo na brodu drvene građe za separaciju tereta. Imamo i cerade[3] za istu svrhu, a tu je i konobar Zdravko, meštra svih zanata pa tako i tesarskog. Sagradi moj Zdravko lijepi bazen između krmenog dijela grotla skladišta broj 6 i krmenog nadgrađa. Bazen dug oko 9, širok oko 3 i dubok oko 1 metar.

Divota jedna za vruče tropske dane i mirno more. Rasparamo malo ceradu po šavu da more lagano otječe, a u bazen ubacimo manigu[4] kroz koju je stalno pritjecalo uvijek svježe more. Dosta nas se tu kupa. Mogao bi se tko i popišati pa zato stalno dolazi čisto i friško more iz oceana. Danas više nema čistoga ni mora ni kraja. Zagadili smo cijelu planetu. Skupo nas to košta, a tek naraštaje koji dolaze! Netko je jednom prognozirao da će kraj ove civilizacije biti na hrpi smeća!

Uvijek sam volio vratolomije, pogotovo skokove u more s visokih položaja. Popnem se ja na šijun[5], oko 5 metara poviše bazena, i skok u bazen. Nije baš lako. Najprije treba pogoditi bazen, a zbog male dubine treba strišat[6] po površini, a ne pasti apiko[7] i slomiti vrat.

Tada sam imao 37 godina i to je za mene bila šala. Vidi Zdravko mene. Odmah skače i on. Izvodi još opasniju vratolomiju. Bolji je od mene, a za reći pravo i mlađi, jedva da je navršio 20 godina.

 

Ja skačem lastu, a on gib. Naime, tako smo to tada zvali. Vidi slike. Kod dodira s površinom vode gib treba ispraviti i po površini strišati, inače vrat puca - lomi se. I kod laste i kod giba prije nego se striša po površini treba još glavu zabaciti natrag, koliko god to dopuštaju vratni kralješci - ima ih 7. Najopasnije je kad se slomi prvi vratni kralješak - Atlas - koji nosi glavu. Atlas je jednom od Titana iz grčke mitologije. Zeus je Atlasa kaznio što se pobunio i natovario mu je na leđa cijeli nebeski svod. Dakle, mitološki Atlas nosi nebeski svod, a naš atlas čovjekovu često i ludu glavu. Kad on pukne valja se seliti na drugi svijet.

Ruke treba staviti s dlanovima ispod ramena, u laktu malo savijene, na udaljenosti 30 - 35 cm, naravno zavisno o dužini ruku, i tako se pripremiti za amortizaciju kod eventualnog dodira s dnom, u ovom slučaju dnom bazena. Dakle, ne glavom u tvrdo, već dlanovima i rukama udar ublažiti - amortizirati. Ne izgleda jednostavno - zar ne?

Tko će još skakati? Nitko! Preopasno je. Međutim, nekoliko dana poslije, već smo bili stigli u Puntarenas, kad nikoga nije bilo, dođe mladi Egipćanin od 18 godina i pokuša skok. Nije uspio. Opalio je glavom. Srećom vrat nije slomio, ali u bolnicu je završio. Pitaju ga zašto je skakao. Mladić odgovara:

- Vidio sam starog barbu pa sam mislio da i ja mogu!

Ja molim dragoga Boga da mladić prođe bez posljedica, jer ipak je to bila moja odgovornost. Nisam trebao skakati i tako drugima dati priliku da se sa mnom natječu. A što ću kad sam takav. Pokojna žena često bi mi govorila:

- Hoćeš li ti ikad odrasti?

Izgleda da neću. Evo imam 85 godina, a pišem ove gluposti o skokovima, lastama, gibovima, o strišavanju! Nego, kad smo kod strišavanja sigurno znate za one lijepe talijanske karte gdje imamo baštune, špade, dinare i kupe. Sigurno znate i za popularne igre briškule i trešete. E tu se strišava i bati. Ovo nisam igrao decenijima, ali sam zato dva i pol decenija batio more! Doduše i na brodu se to zna zaigrati. Igrao sam i ja dok nisam postao zapovjednik. Tada sam prestao, jer se tako stvara intimnost, a to je loše za kapetana.

Kažu da kad osoba, pogotovo muškog roda, ostari da se vraća u djetinjstvo. Jednostavno podjetinji. Mislim da sam trebao napisati osoba muškog spola. Nekad smo imali dva spola - muški i ženski, a gramatički tri roda - muški ženski i srednji rod. Kažu da danas u svijetu ima registriranih više rodova gdje rod znači spol. Dakle, da ne bi bilo nezgodno tvrditi da imamo više spolova posudili smo iz gramatike riječ rod pa rodova možemo imati koliko poželimo. O rodovskoj raznolikosti možete doznati ako kliknete na ovu poveznicu. Čuti ćete zastupnika u njemačkom parlamentu kako pozdravlja sve rodove. Samo da bi ih nabrojio trebalo mu je 2:25 minuta, a onda je u 3 sekunde rekao ono za što je izašao na govornicu:

- Stranka AFD odbacuje vaš prijedlog Hvala!.

- Uživajmo u raznolikosti, jer to je naše bogatstvo!!!

Ironija ili sarkazam? Jesam li ja ovo srdit zato što ima više spolova, a Bog je stvorio samo dva - muško i žensko? Ne smijem biti jer srditost je šesti smrtni ili glavni grijeh. Možda smo ipak što evolucijom, koja uključuje mutaciju i adaptaciju, došli i do više spolova?

Puno se danas radi i na genetici. Svinjama se daju riblji geni, da bi njihove - svinjske - masnoće od zasićenih postale nezasićene i da se tako smanji rizik od lošeg kolesterola - LDL[8].

Jednom je moj barba G., kojeg sam spominjao u jednoj od svojih priča, a na pogrebu moje pokojne majke, kad mu je dosadila dugotrajna procedura rekao:

- Skrati pope!

E, sad biste vi meni trebali reći:

- Skrati Petre i hajmo nastaviti s tom plovidbom!

Imate pravo! Plovimo mi put Costa Rice, kupamo se u bazenu i uživamo na Suncu i lijepom vremenu. Naravno, na odredište smo i stigli, usidrili se i počeli iskrcavati žito u maone[9]. Odmah preko je plaža. Sad nam nije dovoljan bazen, voljeli bismo i na plažu. Nema problema, imamo čamac za spašavanje i eto nam prijevoza za plažu.

Međutim, ipak ima jedan problem. Jaka je struja, voditelj čamca treba bit vješt.

Ma kakav problem! Na brodu su sa zapovjednikom još tri časnika palube, svi školovani i s iskustvom za upravljanje, ali upravljanje čime?

Odgovor bi trebao biti:

- Svime što plovi po moru i vodi.

Međutim, u praksi to nije uvijek tako. Više puta mi se u karijeri dogodilo da sam morao osobno upravljati čamcem. Vještina upravljanja malom brodicom i jedrilicom nije isto što i vještina upravljanja velikim brodom. Ja sam ovaj zanat ispekao još kao dijete i mladić s mljetskim ribarima, a jedrenje u jedriličarskom društvu Orsan na Lapadu. Znao sam imati na brodu strojara, kormilara, kuhara i konobara koji su kod svoje kuće ribari i izvrsno se snalaze u maloj brodici, a i časnika palube koje se jednostavno u čamcu nisu snalazili. Jednu takvu priču možda jednom i ispričam. Ne da mi se jer će ispasti da se opet hvalim! Umjesto toga sad ću vam ispričati jednu dogodovštinu, a ima veze s ponašanjem posade na velikom brodu i u maloj brodici.

Jednom prilikom u luci Colombo na Ceylon-u, sada Šri Lanka za vrijeme dužeg boravka odlučio zapovjednik Đ.B. da s 7 - 8 članova posade isplovi u čamcu za spašavanje van luke i da pokušaju na udicu uhvatiti kakvu ribu.

Vratili se posramljeni. Iako su dobro obrumali[10] ribu nisu ulovili, svi se odreda ispovraćali, to im je bio obrum. Kažu da je kapetan treći po redu počeo povraćati. Ja sam tada bio kadet i nisam bio u tom čamcu. Uzrok povraćanju bilo je valjanje na mrtvom moru. Bili su naučni na valjanje i posrtanje velikog broda i to im nije škodilo, ali u maloj brodici drugačiji je movimenat. Toliko o morskim vukovima, velikim brodovima i malim brodicama.

Nekako smo se snašli i uspostavili redovnu liniju za plažu i natrag, a isto tako i za večernje izlaske. Često sam osobno morao upravljati čamcem.

Iskrcasmo dio tereta u Puntarenas, ostatak je bio za luku Acajutla u državi El Salvador, Srednja Amerika. Acajutlu pamtim po jednom našem već postarijem čovjeku, koji je u bijeli svijet pošao trbuhom za kruhom. Siromah nije baš uspio. Zaglavio u tom nemirnom i siromašnom dijelu svijetu. Obitelj nije stvorio. Dolazio je na brod svaki dan i rado s nama jeo brodsku hranu. Plakao je za domovinom i promašenim životom.

Iskrcasmo sav teret. Slijedeće putovanje je za Velika jezera (Great Lakes). Krcat ćemo generalni teret za Japan. Isplovismo u balastu iz Acajutle i krenemo prema Panamskom kanalu i luci Balboa. Cijelo vrijeme bazen je u funkciji, kupanje i skokovi na repertoaru. Međutim, ja imam veliku glavobolju. Još od Puntarenas brod ne postiže brzinu. Umjesto 13,5 čvorova brod jedva da postiže 10.

Imam dobrog upravitelja. Pitam ga što se je dogodilo. On me uvjerava, čak me vodi u strojarnicu i pokazuje mi, da je ručka goriva postavljena za See Speed - brzinu za plovidbu.

Vrišti Charterer. Šalje brzojave meni i brodovlasniku. Pita zašto brod ne postiže deklariranu i ugovorom o najmu utvrđenu brzinu? Prijeti smanjenjem najma, čak i raskidom ugovora. Ne znam što ću! Sve mi se vrti po glavi da nam se je možda neki konop ili slično namotalo na osovinu propelera.

Na dolasku u luku Balboa sidrimo se i čekamo red za prolaz kanalom. Koristim to vrijeme da zaronim i vidim što je to ispod vodene linije što nas koči. Noštromo mi s krme vješa onu laganu boškainu[11] koja se upotrebljava kad se radi na vanjskoj oplati. Naime, imamo i boškainu za pilota. Ta ima prečke od dasaka širokih petnaestak centimetara, a ova lagana okrugle komade drva promjera oko 3-4 cm.

Zaronim ja s maskom prema propeleru i imam što vidjeti! Na osovini propelera nema ništa ali gle čuda - brod pustio brkove i bradu i to zelene boje, a gdje brada nije tako gusta vide se i bubuljice, prištevi, kozičavo lice, kako god hoćete. Na engleskome se ova brada, brkovi i školjkice zovu marine growth. Hrvatski bi se prevelo kao morsko raslinje i male školjke.

Zabrinutost i glavobolja nestade u tren oka. Nisam kriv ja, nije kriv brod, nije kriv ni brodovlasnik! Pa tko je onda kriv? Dugi, nepomični boravak u toplom tropskom moru. Što u Puntarenas, a što u Acajutli zadržali smo se skoro mjesec dana. Unajmitelj nema nikakvog osnova kriviti brodovlasnika i osporavati najam. On, unajmitelj poslao nas je na to putovanje, to je njegov rizik i trošak.

Ovo ronjenje i nije bilo baš tako bezazleno. Na tom sidrištu uvijek je puno brodova koji čekaju red za prolaz kanalom. Bacaju hranu u more, a morski psi dolaze po obroke. Srećom ja im to taj put nisam bio, morali su se zadovoljiti s brodskim splačinama.

Što da vam kazujem o Panamskom kanalu? Kako vidite ovo je poveznica (hyperlink) - kliknite i čitajte, naravno, vi koje ovo interesira. Reći ću samo da izlaz iz kanala i ulazak u Meksički zaljev ide preko luke Colon. Interesantno je da je Colon zapadnije od Balboa. Očekivali bismo obratno, zar ne?

Prošli smo Panamskim kanalom, iskrcali pilota i zaplovili Meksičkim zaljevom. Nakon Key West-a uhvatili smo Floridsku i kasnije Golfsku struju i evo nas u Saint Lawrence Seaway, sustav rijeka, kanala i ustava koji povezuju Atlantski ocean s Velikim jezerima Ontario, Erie, Huron, Michigan i Superior. Iz rijeke Saint Laurence sustav od sedam (7) ȕstava[12] podiže brod 75 m na nivo jezera Ontario. Nakon plovidbe jezerom dolazimo do Niagara slapova. U blizini počinje Welland Canal-a gdje sustav od 8 ȕstava podiže brod za još 99 n na nivo jezera Erie (174 m), koji je s jezerima Huron (176 m) i Michigan (176 m) na približno istoj nadmorskoj visine te nema ustava za prelazak između njih.

Konačno rijeka St. Marys povezuje jezero Superior i jezero Huron. Jedna ȕstava brod podiže za još 4 m na nadmorsku visinu od 180 m. Ako sam što pogriješio lako ćete provjeriti kad kliknete na dane poveznice. Ovaj sustav plovnog puta reklamira se kao Highway H2O.

Mi idemo u Velika jezera, u jezero Michigan, u grad Chicago krcati generalni teret za Japan. Američka i Kanadska Velika jezera jedno je od najinteresantnijih i u gospodarskom smislu najrazvijenijih dijelova svijeta. Ne pišem ja ovo da bih nekoga učio geografiju. Međutim, koga to ipak interesira tu su poveznice u lijepoj modroj, meni najdražoj, boji.

Sigurno ima među vama i onih koji imaju više interesa za pojedine geografske lokacije, a i onih kao što sam ja, kojima se žuri i htjeli bi što prije doznati što slijedi. Evo, zato za pojedine lokacije, događaje i osobe dajem poveznice - hyperlink-ove - pa tko voli nek' izvoli dodatno se informirati.

Vama koji ste dobro upućeni u Internet i općenito informatiku ne trebam napominjati da su poveznice sve riječi modre boje i podcrtane. Treba tu samo kliknuti i evo nas na relevantnoj web stranici. Dao sam i puno fusnota. Na Facebook-u se prikazuju kao brojevi u uglatim zagradama, a izlistane su na kraju teksta.

Dok smo još plovili rijekom Saint Laurence opazio sam da se brod abrivava - ide sve brže. Već u jezeru Ontario brod postiže svoju normalnu brzinu od oko 13,5 čv.

Što se to sada događa? Moram li opet roniti? Ne, ne moram zaroniti u jezera, dovoljno je malo zaroniti u mozak i uključiti neurone i uspostavite veze među njima.

Nakon kraćeg mudrovanja veleumno sam zaključio:

- Mi sada plovimo u slatkoj vodi, a brkovi su narasli u morskoj.

- Heureka!

Vičem ja kao i Arhimed u svoje doba. Slatka voda brod je obrijala. Nema više ni brkova ni brade. Morsko raslinje je krepalo i otpalo.

Ukrcali smo generalni teret za Japan i krenuli natrag istim putem. Brod postiže deklariranu brzinu, ali sada Golfska struja ne pomaže, naprotiv odmaže. Ima i tu caka! Treba ploviti i držati se što bliže obale, jer tu je struja slabija. Bilo bi lijepo kad ne bi uvijek bio neki ali!

Ima jedna u venecijanskom dijalektu (dialetto veneziano) koja glasi otprilike:

- Luna caligata marinai in pio. Luna in pio marinai in letto.

To bi otprilike značilo:

- Kad je Mjesec na nebu polegnut[13], mornari na noge! Kad je Mjesec uspravan, mornari u krevet!

E, sada ako Mjesec zamijenimo s obalom, a mornare s kapetanom, onda imamo:

- Kad je obala blizu kapetan na noge! Kad je obala daleko kapetan u krevet.

Najmirnije sam spavao kad sam bio nasred Pacifika.

Opet Panamski kanal pa najpovoljnijom rutom put Yokohame.

Negdje poviše Havaja, u blizine vremenske granice[14] dolazi k meni upravitelj stroja i veli:

- Barba imamo manji problem u stroju, morat ćemo zaustaviti, popravak neće dugo trajati.

Brod je zaustavljen i bezazleno pluta na mirnom i toplom moru. Sunce na nebu sja. Prekrasni suptropski dan. Dokono šećem po mostu i razmišljam. A propos, uvijek šećem i uvijek razmišlja do dana današnjeg.

Dakle, što sam tada smislio?

Smislio sam da bi se bilo lijepo okupati baš tu, na sredini Pacifika, jer to sigurno još nitko nije. Ne razmišljajući dalje preko razglasa hitno zovem noštroma[15] i tražim da spusti boškainu od pilota. Čudi se noštromo. Čude se i ostali. Je li kapetan pošandrco? Kakav pilot nasred Pacifika. Zna noštromo da mora najprije izvršiti što mu je zapovjeđeno, a tek onda eventualno pitati zašto! Nisam mu dao priliku za pitanje, jer dok je on postavljao boškainu, a mornari koji su bili na palubi, a i drugi koji su preko razglasa čuli pa na palubu izašli, radoznalo gledali što će se to dogoditi, ja sam se svukao u gaćice i čim sam vidio boškainu da visi, skočio sam s mosta u ocean i napravi đir oko broda.

Naravno da smo u Japan stigli bez problema,

a ovo je kraj priče - doviđenja!

Autor: prof.dr.sc. Petar Čumbelić, 22. lipnja 2018.