U Splitu sam se rodio, ali odmah, nakon par dana, kad se je majka oporavila, krenuli smo put Imotskog. Zašto nam se ovako žurilo? Porod je bio iznimno dugotrajan i težak. Malo je falilo da majka i ja zajedno pođemo na Vrata Svetoga Petra. Pričala mi je teta Marija Tripalo, koja me je prva u ruke uzela, da mi je glava sličila balancani kako po formi tako i po boji.

Sigurno znate da balancanu zovu još i plavi patlidžan. Za jezične čistunce, a i ja sam jedan od tih, i da ne bi bilo dileme koju upotrijebiti, odmah naglašavam da su obje riječi orijentalnog podrijetla. Kod nas u Dalmaciji ovu hranjivu i ukusnu biljku uobičajeno zovemo balàncāna, dolazi od talijanske melanzana, a ova pak od arapske bādinǧan. Patlìdžān ja turcizam, izvorno je perzijskog podrijetla. Sve vam to lijepo piše u Hrvatskom jezičnom portalu.

Netko će s pravom reći:

- Učo ostaje učo! Ovaj ne može a da ne podučava! Tekst mu je pun poveznica!

E, da je kojom srećom bilo Interneta, Google-a i poveznica kad sam ja bio student i kasnije kapetan i profesor! Koliko bi mi bilo lakše i koliko bi više napisao i objavio. Sve je trebalo obaviti pješke. Podatke za moje Nautičke tablice računao sam pune dvije godine. Svaki podatak trebalo je radi provjere računati dva puta. Davao sam i đacima da mi računaju. Neki od njih ovo i čitaju i sigurno će se sjetiti. Danas računalo sve podatke, a ima ih dvadeset četiri tisuće i tri stotine (24.300) i sto četrdeset šest tisuća pet sto dvadeset i četiri (146.524) alfa numeričkih znakova, izračuna za dvije sekunde. Ono što sam ja računao dvije godine sada za to računalu treba samo dvije sekunde.

Ima li ovo veze s boravkom u Imotskom? Nema! Pa zašto ovo pišem? Zato što sam podučavao skoro isto toliko vremena koliko sam i navegavao, a čovjek nije zmija i ne može iz svoje kože izaći, jer mu nova nikad izrasti neće. Ovo navegavao napisao sam da bi se rimovalo s podučavao.

Hoće li napokon stići koja od najavljenih sličica?

Hoće, evo prve sličice!

Već smo rekli da je porod bio težak i dugotrajan. Još teže je bilo mene nahraniti. Nisu mi se sviđale prsi ni majke ni dojilje. Nisu znali zašto, ali ja znam. Mlijeko mi nije dovoljno brzo dolazilo kako sam ja to želio. Bio sam dobrog apetita od rođenja pa do danas i nisam imao strpljenja za stvari koje se polako odvijaju. Sve mora ići brzo. Vidi mama bit će jada, ali zna ona doskočiti svakom belaju. Idemo u Imotski, a u barba Pave ima krava i hranit ćemo se mlijekom na bočicu.

Kuća barba Pave je blizu naše. Avlije[1] nam se dodiruju. Sluge muzu krave svako jutro.

Mama i ja u Imotski smo stigli u mjesecu srpnju 1933. godine možda baš ovim autobusom na slici. Naime obitelj Borić imala je autobuse i držala liniju Imotski Split.

Svako jutro Mila - sluga barba Pave - donosi svježe pomuzeno mlijeko. Mama ga prokuha, ohladi na temperaturu tijela, malo razblaži kamomilom, ulije u bočicu, na bočicu stavi ćućin[2] s proširenom rupicom, da mlijeko brže dotječe i meni ugubicu - rekli bi na Mljetu.

U Imotski sam stigao jedva živ - sama kost i koža. Nakon dva mjeseca vraćamo se u Split. Tata dočekuje autobus. Mama veselo izlazi sa mnom u naručju, ugleda tatu i pruža mu mene. On neće da me primi! Ne prepoznaje me. Vidi ogromno debelo dijete.

- Nije to moj Petar, vrti se tati po glavi.

Vjerojatno me je prepoznao tek kad sam se razgalamio.

Rodio sam se 18. srpnja 1933., a kršten 6. rujna iste godine u crkvi Sv. Petra i to nakon povratka iz Imotskog.

U ono doba običaj je bio djecu odmah krstiti da ne bi nekrštena umrla. Zašto mene nisu odmah krstili? Valjda im je bilo neugodno jer sam bio sav jadan i mršav, a od gladi stalno sam se derao. Trebalo me je malo dotjerati da bih se mogao u konkatedrali krstiti. U ono doba crkva Sv. Petra bila je odmah poviše Pazara. Srušena je u bombardiranju za vrijeme Drugog svjetskog rata.

Ime sam dobio po djedu Petru, a kao što znate ime dolazi od grčkog petrus i znači stijena. Još su Izraelíćani imenu pridavali poseban značaj. Kasnije i Rimljani. Latinska je izreka:

- Nomen est omen - Ime je znak.

Isus veli Šimunu:

- A ja tebi kažem: Ti si Petar - Stijena, i na toj stijeni sagradit ću Crkvu svoju, i Vrata pakla neće je nadvladati. (Mt 16,18)

I moje ime znači stijena. Što se je sagradilo na mojoj stijeni?

Malo ali ipak nešto jest!

Intermeco

Brzo sam prešao i na drugu hranu. Najprije na silno voće i povrće koje je moja mama cijedila i na bočicu mi davala, a vrlo brzo i žličicom. Brzo sam i rastao, prohodao i progovorio. Nije mi dugo trebalo i da proplivam.

Evo me na starom kupalištu Bačvice. Mjesec je srpanj, a godina 1934. Ja sam onaj koji stoji i drži kantu i lopatu. Meni izgleda da je ovo dijete starije od 12 mjeseci, a Vama?

Stare Bačvice bile su na sredini pješčane uvale Bačvice, od drva izgrađene i podijeljene na muški i ženski dio. Gospoda su se kupali u muškom dijelu, a gospođe s djecom u ženskom dijelu.

Izgleda da se ni onda Hrvati nisu držali regula?!

Kao što se vidi na Slici 3, polegnuti gospodin položio je glavu u krilo gospođe. Znači netko od njih je bio na krivom mjestu.

Moja se je mama uvijek strogo držala regula, a to znači da se je gospodin prošvercao na ženski dio plaže.

Izgleda da su redari, policajci i žandari imali pametnijeg posla.

U godinama koje slijede prebacili smo se na Željezničko kupalište. Tamo nije bilo ni separacije ni segregacije. Moglo se je i skakati u more. Valjda sam imao 3 godine kad sam skočio, naravno na noge. More je bilo dublje od mene. Napio sam se i zagrcnuo. Kako su znali da znam plivati nisu mi odmah došli pomoći. Naravno, mama je prva vidjela i došla upomoć.

Kad smo izašli govori mi barba Karlo:

- Mali popit ćeš nam cijelo more i mi se nećemo imati gdje kupati!

Vidim ja da se on meni ruga. Razbjesnio se ja, a izgleda da mi je to uvijek išlo od ruke.

- Govno jedno, j.... ti mater, odgovaram ja njemu.

Svi se smiju, a mama se srami. Taj vokabular nisam čuo ni od mame ni od tate. Valjda sam skupio s ulice. Oduvijek sam sve vidio, čuo i pamtio i lijepo i ružno.

Sličica druga

Prvog putovanja s Borićevim autobusom ne sjećam se, ali se zato sjećam slijedećih. Najranije čega se sjećam bile su janjeće glave koje su neki ljudi, mislim šoferi, s apetitom smazali na jednoj od autobusnih postaja.

Oduvijek sam volio životinje, a i one mene, i danas mačke poznaju zvuk mog auta i motora i čim se pojavim evo njih da vide što sam im donio. Mislim da sam imao oko tri godine i bio sam ljut na sve one koji su sudjelovali u klanju, deranju, kuhanju i jedenju tih glava.

Iako sam u svom dugom životu jeo pečenu janjetinu, glavu nikad nisam. Ne tako davno, prije petnaestak godina, bio sam u pokojnog rođaka Joza u Saplunari, na otoku Mljetu. Imao je tri kozleta. Ja sam njima i njihovim materama svaki dan nosio jesti. Kad je došao dan klanja sjeo sam na motor i otišao. Nisam htio u tome sudjelovati.

- Ali jesti ćeš pečene kozletine,veli meni Jozo.

- Neću Jozo ni sada, ni drugi put kad dođem i kad je izvadiš iz ledare, odgovaram ja.

Puno sam puta vozio svoje auto put Imotskog i stalno se pitao gdje je bila ta gostiona, to odmorište za autobuse, gdje su šoferi kusali[3] janjeće glave. U maglovitom sjećanju ostalo mi je da je bila zavojita uzbrdica. Zaključio sam da je to možda ona uzbrdica poslije Šestanovaca.

Sedamdesetih i osamdesetih godina prošlog stoljeća, kad sam ja tuda prolazio, janjci su se vrtjeli na ražnju i jeli i Cisti Provo.

S već probavljenim janjećim glavama stigosmo mi u naš lijepi Imotski. Nono je imao veliku i lijepu kuću s velikom avlijom i vrtom. Odmah preko niskog zida, kojeg smo redovno preskakali, bila je avlija i vrt barba Pave, koji se je produžavao sve do mjesnog groblja Đombuše.

Avlija drugog susjeda Dunde također je graničila s našom. Naš kameni zid bio je čvrst i povezan cementom, ili možda klakom. Dundin zid bio je u suhozidu. Popnem se ja s našeg zida na Dundin i krenem u promenadu. Jedan od kamena suhozida pomakne i ja se glavačke sunovratim u Dundinu avliju. Prvo što sam ugledao, kad sam se osvijestio, bilo je mamino zabrinuto lice. Moja glava bila je k'o bàlūn. Riječ balun dolazi od engleske riječi balloon pa se mi Splićani pravimo Englezi i izgovaramo je kao balún (baluuun).

Hranili su me na slamku. Brzo sam ozdravio, došao u normalu i nastavio s planinarenjem. Sada se penjem na ogromno stablo divljeg kestena ili maruna. Strast za penjanjem i pentranjem naslijedio sam od majke. Ona je na tom istom stablu maruna, visoko u krošnjama, kao dijete gradila svoju kućicu i gore nosila svoje bebe i druge igračke. Ne govore zaludu:

- Voćka ne pada daleko od stabla!

Interesantno, to je i Plenković pred par dana rekao mlađem Šešelju na jednom od više jezika kojima se služi. Isto kao i predsjednici problem im nisu strani jezici već materinji - hrvatski. Oboje krše norme hrvatskog standardnog jezika kao na primjer, nešto im je bitno, a nešto pak bitnije ili najbitnije.

Pokušajte u wordovom dokumentu s uključenom provjerom pravopisa napisati bitnije i najbitnije i vidjet ćete, da će ih program podcrtati crveno. Ako vas interesiraju i drugi jezični biseri naših političara kliknite ovdje.

Sličica treća

Bio sam u prvom razredu pučke škole kad je Drugi svjetski rat došao k nama u Split. Došli su Talijani. Došli su i talijanski učitelji. Govorili su isključivo talijanski. Brzo sam se snašao jer su svi moji govorili tečno talijanski. Na talijanskom jeziku završio sam i drugi razred.

Tata baš nije bio sretan. Tražio je i našao mjesto šefa pošte u Imotskom i evo nas ponovno u nonovoj kući. Ovaj put tu nam je i prebivalište.

Nažalost nismo dugo ostali, niti godinu dana. Pa i za to kratko vrijeme imam puno lijepih uspomena. Nonova kuće velika je i lijepa. Ima i prekrasnu avliju s visokim stablima divljeg kestena. Mi smo ih zvali stabla maruna. Ima i lijepi vrt s voćem i povrćem. Ima ogromnu konobu u dimenziji kuće potpuno pod zemljom. Ljeti je uvijek hladna, a zimi topla. U konobi je i slavina za vodu iz čatrnje[4]. Sve je u moga nona veliko pa je i čatrnja ogromna, a kako je navod s kuće i terase na krovu velik, vode uvijek ima izobilja. Sjećam se da je tog ljeta 1942. godine nestalo vode u čatrnji barba Pave, nonovog prvog rođaka i susjeda. Dolazili su s konjima, karom (kolima) i bačvama u nas po vodu, inače je trebalo ići na rijeku Vrliku.

Preko niskog zida preskakao sam u avliju barba Pave. Njegova avlija bila je još veća i s vrtom je sve do Đombuše dosezala. Tu je svašta bilo. Domaće životinje - konji, krave, gudini, kokoši, patke, guske, a možda i još štogod. Tu je bio je jedan veliki, borbeno raspoloženi gusak. Barba Pave nikad nije tjerao nas djecu iz svoje avlije, ali zato jest njegov gusak. Bježali smo a gusak nas je ganjao. Valjda se ljutio što mu harem uznemiravamo. Goni gusak, a mi bježimo. Ima poseban pik na mene jer izvodim s njime nešto slično što izvode toreadori s bikovima, ali ne dolazi mi ni na kraj pameti da ga ozlijedim. Doduše ozlijedio sam mu ponos. Misli jadan gusak:

- E moj drle, da nisu meni podrezana krila, slaba sreća danas bi ti bila!

Ako niste znali drle, derle, drtesina je dijete u imotsko sinjskom govoru. Kliknite na poveznicu i uvjerite se.

Vratimo se mi našem gusku koji bi se vinuo nebu pod oblake da mu nisu podrezali krila.

-. E, moj gušče (gusku), da ti nisu podrezali krila, letio bi ti k'o vila!

Valjda odavde i proizlazi sintagma[5] podrezati krila.

Ptici podrežu krila, a čovjeku duh. To se nažalost događa i tome dnevno svjedočimo. Čovjek, naravno i žena, podrezanih krila (duha) besciljno glavinja i liči barba Pavinom gusku koji ganja drtesinu po avliji. Čovjek je rođen da bude slobodan i da se 'pod nebo diže', a ne da 'po tlih gmiže' kao siroti gusak moga barba Pave.

Vjerujem da ste prepoznali velebne stihove hrvatskog velikana Ivana Mažuranića:

- Mišad grize, ali po tlih gmiže; Sam sur oro pod nebo se diže.

Puno bi se još o guskama moglo napisati. Legenda kaže da su svete guske božice Junone glasnim gakanjem i lepetanjem krila spasile Rimljane od Gala. Poznata je i Radićeva: Ne srljajte kao guske u maglu. I tako dalje, i tako dalje!

Pošto je ovo članak o mojim sjećanjima iz djetinjstva, s ovim ću sada završiti o guskama.

U avliji su bile i gospodarske zgrade, štale za konje i krave. Iako su krave davale mlijeko, a konji nisu, konje sam više volio. Kad je riječ o sintagmama treba napomenuti da je 'pura s mlikom' na vidnom mjestu imotskog jelovnika. U jednoj od gospodarskih zgrada bila je i stara kočija koja se više nije upotrebljavala. Tu kočiju ustupio je otac barba Pave, doktor Augustin, mlađi brat moga pradjeda Frane, caru i kralju Franju Josipu za njegov dolazak u Imotski 24. travnja 1875. godine. Car je bio u posjeti Dalmaciji te je do Zagvozda dojahao, a od Zagvozda dovezao se u Imotski tom kočijom. Volio sam sjesti u tu kočiju i  zamišljati kako prerijom jurimo, a Indijanci nas gone. Ne znam jesu li to baš bili Indijanci. Mislim da nisu, jer do tada još nisam vidio nijedan kaubojac. Nešto sam valjda zamišljao. Ipak prošlo je od tada 76 godina.

Prije autobusa kočijama se je i putovalo iz Imotskog u Split. Te kočije zvale su se diližanse. Ne znam kad su prepustile vožnju autobusima. Ne znam ni je li moja mama, rođena u devetnaestom stoljeću, putovala tim diližansama, ali sam siguran da moja nona i nono jesu.

Naše dječje igre nisu uvijek bile bezazlene. Po starom, dobrom hrvatskom običaju drtesine su bile podijeljena na Jezerane i Bazarane; na skupine koje su živjele oko Modrog jezera i one s i oko Bazane. Te dvije skupine znale su se gadno sukobiti. Imoćani, a tako i njihova djeca, kad je borba ne šale se. Nonova kuća je blizu Modrog jezera i ja sam spadao u skupinu Jezerana. Kad bismo se sukobili kamenice su frcale, a glave pucale. Bio sam brz i spretan, a često i sretan, ali jednom su i mene mirili i kamenicom u glavu smirili. Glagol smirit  je iz Imotsko - sinjskog govora, a znači nekoga izmjeriti, uzeti mu mjeru, nanišaniti i u glavu opaliti. Doduše možete ga smȉrit i u neki drugi dio tijela, ali ga time nećete smíriti, učiniti da bude miran - umiriti. Dakle, smȉrit ima kratkosilazni naglasak na prvom slogu, a smíriti dugouzlazni. Samo klikajte i provjeravajte; ja to bar stalno činim.

Bogat je naš lijepi hrvatski jezik; bogatiji od razvikanog engleskog. Imamo tri narječja (dijalekta) - čakavski, kajkavski i štokavski. Imamo i tri govora - ikavski, ekavski i ijekavski. Specifične su riječi i specifični su naglasci po raznim dijelovima Lijepe Naše. Imamo i književnost na svim narječjima i govorima. ali naš lijepi jezik ima i veliku manu - teško ga je naučiti. Za službenu komunikaciju imamo normirani, Standardni hrvatski jezik. Normalno je za pretpostaviti, da školovani ljudi znaju svoj Standardni jezik. Međutim, nije to tako. Velika većina školovanih ljudi, pa čak i sveučilišni profesori i akademici obilno krše jezične norme. Ako vas interesira gdje se najčešće i najviše griješi pročitajte moj članak. Naći ćete ga ako kliknete ovdje. Ne tako davno čuli smo predsjednika Hrvatske akademije znanosti i umjetnosti da govori - po prvi puta - a trebalo je reći - prvi put. Naime, imamo prvi put, drugi put, stoti put, ali više puta.

Dobro se sjećam i velikog potresa koji je pogodio Imotsku krajinu u rano ujutro, 29. prosinca 1942. godine u 4 sata i 42 minute. Poginulo je 20 osoba. Porušeno mnogo kuća. U samom gradu neke kuće su oštećene pa tako i krov nonove kuće.

U maminoj i tatinoj spavaćoj sobi poviše uzglavlja bila je obješena slika Majke Božje s malim Isusom na rukama. Slika je bila velika, a okvir težak. Slika je pala na mamin krevet. Kad sam ja vidio sliku na maminom krevetu pravim se duhovit i velim sestri:

- Sele, zamisli da je mama bila u krevetu, slika ju je mogla ubit pa bi rekli 'ubila je gospa'.

Oprosti mi Bože na bogohuljenju. Već sam rekao da sam se skitao, svašta vidio i čuo pa tako i razne kletve, a jedna je i ova što sam je citirao. Namjerno sam napisao gospu s malim slovom jer to nije Blažena Djevica Marija već bilo koja gospođa. Nadam se da će dragi Bog ovo uvažiti i da me neće u pakao poslati.

Napisao sam više od osam kartica. Teško da će netko sve ovo čitati i pročitati pa ću zato s ovim i završiti. Doviđenja!

Autor: prof.dr.sc. Petar Čumbelić, 2. srpanj 2018.