Autor: prof.dr.sc. Petar Čumbelić

Jezik naš hrvatski[1]

Živimo u vremenu brzih promjena u svim segmentima ljudske djelatnosti. Te promjene često idu u pogrješnom smjeru. Krše se sve moguće norme - socijalne, moralne etičke, pravne, vjerske i konačno, ali ne manje važno, jezične norme. Hrvatski standardni jezik, kao uostalom i drugi jezici, normiran je. Standard je stvar dogovora, koji se onda primjenjuje i poštuje. Kolokvijalni ili govorni jezik nekog područja može se, dapače preporučljivo je, lokalno upotrebljavati radi očuvanja kulturne baštine nekog kraja. Kad se govori službeno, kao i između pojedinaca, iz raznih krajeva Lijepe Naše, treba govoriti hrvatskim standardnim jezikom, koji je normiran jezičnim normama. Međutim, što danas čujemo na svim video i glasovnim medijima? Jezične norme masovno krše sve tako zvane elite - političke, kulturne znanstvene, akademske pa naravno i "obični" iliti "mali" ljudi (naravno i žene). Pokušao sam kvantificirati i statistički obraditi kršenje jezičnih normi na Hrvatskom radiju i televiziji (HRT). Svi sudionici masovno krše jezične norme. Najčešće to rade političari jer oni najviše i nastupaju. Oni su mahom fakultetski obrazovani. Među njima ima akademika i sveučilišnih profesora. Dolje su navedeni najizraženiji i najučestaliji slučajevi u kojima gotovo svi griješe. Već više od 20 godina slušamo pet (5) dana u tjednu emisiju Govorimo hrvatski, koju uređuju jezični stručnjaci s Instituta za hrvatski jezik i jezikoslovlje. Izvrsna emisija koja nas uz ostalo upozorava na kršenje jezičnih normi. Neka kršenja poprimaju "epidemijske" razmjere! Jezik se ponajprije uči slušanjem, pa kad stalno slušamo nepravilnosti, automatski ih počinjemo ponavljati.

Slušao sam jednu emisiju na HRT-u. Jedan od govornika počinjao je rečenicu s "dakle". Ubrzo je i drugi sudionik počeo slijediti primjer, a na kraju skoro svi! Postavljam pitanje: Treba li što poduzeti? Kad se pojavi epidemija neke bolesti, obično je pokušamo spriječiti raznim metodama - ponajprije cijepljenjem. Što bismo trebali poduzeti u slučaju ovakvog masovnog kršenja jezičnih normi, i to od osoba s najvišom školskom spremom i akademskim titulama? Bismo li trebali u medijima na to upozoravati? Afirmativno da!  Ako ne, bismo li onda trebali mijenjati jezične norme? Mislim da ne, jer gramatika, iako nije egzaktna znanost, ona je logična. Primjere za kršenje jezičnih normi navest ću prema njihovoj učestalosti:

  • Na prvom mjestu dolazi stupnjevanje (komparacija) pridjeva i priloga koji se prema postojećim normama ne stupnjuju, jer su već u svom izvornom značenju superlativi. Ti pridjevi uglavnom dolaze od latinskog superlativa, kao na primjer maksimalan, minimalan, optimalan, idealan, esencijalan, minoran, ekstreman. Ne stupnjuju se ni pridjevi savršen, veleban, bitan, mrtav itd. Jezični se priručnici uglavnom slažu da takve pridjeve ne treba stupnjevati. No govornici uporno stupnjuju i te pridjeve. Rekli bismo da hrvatskom jeziku nije svojstveno nestupnjevanje opisnih pridjeva. Međutim, za sada su jezične norme jasne i, dok se ne promijene, obrazovane osobe u službenoj komunikaciji trebale bi ih poštovati. Neprihvatljivo mi je da sveučilišni profesori i akademici krše norme materinskog jezika. Jezik se usvaja slušajući. Kad se neka riječ stalno krivo upotrebljava, to uđe u uho. Naš premijer Orešković tek uči hrvatski i odmah je "naučio" da ima bitnijih i najbitnijih stvari! Dakle, došli smo do pridjeva bitan i priloga bitno[2]. Oni dolaze od glagola biti, pa je logično da ili jesmo ili nismo. Ne može se biti više ni biti manje. To nam još i Shakespeare govori kroz usta Hamleta: To be or not to be! Obratite pozornost i shvatit će te da nema emisije na HRT-u a da netko od govornika ne kaže da je nešto bitno, a nešto bitnije ili čak najbitnije. Ovdje treba posebno istaknuti zloupotrebu, čak bih rekao i profaniranje priloga bitno. Bitno je samo ono bez čega se ne može, kao na primjer: Kisik je bitan za život na zemlji. Naime, bez kisika se ne može. Umjesto bitno trebalo bi rabiti priloge važno, značajno, ozbiljno, pa je onda nešto važnije, značajnije, ozbiljnije, ili u superlativu najvažnije, najznačajnije i najozbiljnije.
  • Jesmo li mi štokavci ili štakavci? Je li upitna i odnosna zamjenica što ili šta? Česta je i pretjerana upotreba upitne rječice štaumjesto upitne zamjenice što. Hrvatski jezični standard je štokavsko, a ne štakavsko narječje! Upitna rječica šta može se upotrijebiti u razgovornom obliku kad se ne traži odgovor, kao na primjer šta ja tu mogu[3], iako meni ljepše zvuči što ja tu mogu. Izgleda da smo se poistovjetili s istočnim susjedima gdje to u nekim slučajevima postaje standard. Znaju li to naši govornici?
  • 3. Kriva upotreba čestice/priloga put - puta: Stalno slušamo da se je nešto dogodilo po prvi puta, umjesto prvi put. Pravilno je prvi put, drugi put, stoti put, ali više puta. Prijedlog po tu je suvišan jer nije riječ o ponavljanju. Citiram:
    'Po prvi puta‘ je sintagma koju mnogi Hrvati pogrešno koriste. Sama je činjenica da se nešto dogodilo prvi put, stoga je prijedlog po višak. Ako se nešto dogodilo prvi put znači da se nije ponavljalo, niti se može ponavljati. Ako se ponovi onda je ispravno reći ‘po drugi put‘, no nikako ‘po drugi puta. Završen citat.
    Tako kažu naši jezični savjetnici i jezični udžbenici i priručnici.

  • Umjesto hrvatskog standarda milijun najčešće se rabi standard istočnog susjeda milion. Isto tako umjesto hrvatskog standarda Brijuni rabi se talijanski Brioni.
  • Dakanje je izraz kojim se opisuje pogrešno korištenje veznika da u rečenicama u kojima se najčešće izriče neka namjera. Tako je na primjer pogrešno pisati Idem da učim/da radim/da pišem/da jedem… te je umjesto toga u duhu hrvatskoga jezika pravilno pisati Idem učiti/raditi/pisati/jesti…. Dakle, ne koristimo veznik da i glagol u odgovarajućoj osobi, već samo glagol u infinitivu.[4]
  • Dalikanje je izraz kojim se označava pogrešna upotreba upitnih čestica da li. Dalikanje, kao i dakanje, nije u duhu hrvatskoga jezika, te umjesto da li treba koristiti je li. Npr. u duhu hrvatskog jezika ne bi trebalo govoriti (pisati) Da li si dobio moju poruku?, već Jesi li dobio moju poruku?[5]Upitne rečenice u hrvatskom jeziku tvore se inverzijom riječi iz izjavne rečenice ili upotrebom skupine je li. Da li je standard našeg istočnog susjeda. Ne tvrdim da je naš standard bolji od njihova, ali kao što sam već naglasio, standard je stvar dogovora i jednom usvojen treba ga poštivati ili ga promijeniti. Mislim da smo mi standard prilagodili njemačkom - wollen Sie, a susjedi francuskom est que vous voulez, iako se francuski može reći i voulez vous.
  • Često se krši pravilo, da se riječi uz imenicu slažu s imenicom u broju, rodu i padežu, pa tako slušamo Veliko hvala umjesto Velika hvala.
  • Naši govornici obilno griješe i u naglasku (akcentu) propisanom za hrvatski standardni jezik. U hrvatskom standardnom jeziku imamo četiri naglaska: kratkouzlazni (žèna), kratkosilazni (kȕća), dugouzlazni (rúka), dugosilazni (zlȃto). Obratite pažnju - vi koji imate dobar sluh - i čuti ćete da velika većine govornika krivo naglašava riječi i griješi u dužini samoglasnika. Najčešće se umjesto kratkosilaznog izgovara dugouzlazni, na primjer umjesto grȁđanin čuje se gráđanin (graaađanin), umjesto vȁtra čuje se vátra (vaaatra), umjesto zȁista, čuje se záista (zaaaista) itd.
  • Često se čuje više alternativa! Čuo sam to i od sveučilišnog profesora! Riječ alternatíva dolazi od latinske alternatio. Riječ je kroatizirana i znači jedna od dviju mogućnosti kao izbor. Ovo ukazuje na loše opće obrazovanje i nesposobnost naših institucija, a posebno audiovizualnih medija, koji ignoriraju, ništa ne poduzimaju u smislu obrazovanja ili bar skretanja požnje na sve lošiju jezičnu kulturu. Audiovizualni mediji trebali bi birati svoje spȉkere prema kvaliteti glasa i jezično ih obrazovati da govore standardnim hrvatskim jezikom.
  • Neprimjereno se i nepotrebno ponavljaju neke riječi kao poštapalice, na primjer: pa gledajte, pa vidite, dakle, zaista, evo, zapravo itd. Zatim često kažu: Još samo jedna rečenica, a potom izgovore njih deset. Kažu i samo sekundu, a govore minutama. Tome se ne treba čuditi jer to je općenito naša današnja vjerodostojnost.

Smatram da se materinski jezik nedovoljno i neprimjereno podučava i uči u našim školama i da mu se ne posvećuje nužna i dužna pažnja. Mislim da bi neka od kulturnih institucija trebala pokrenuti medijsku akciju da bar akademski obrazovani ljudi pravilno izgovaraju riječi hrvatskog standardnog jezika. Nadalje trebalo bi uvesti u škole kao izborni predmet teoriju i pravila govorništva - retoriku - tako da osobe koje u svojoj karijeri javno nastupaju u menijima budu vjerodostojnije i uvjerljivije. Jeste li možda opazili da naš kler govori puno bolje od ostalih "elita". Mislim da svećenici uče retoriku.

Želio bih zaključiti da govornici na radiju i televiziji, a to su najčešće političari, govore loše materinski jezik. Budući da među njima ima i akademika i sveučilišnih profesora, moglo bi se zaključiti da naši intelektualci i "intelektualci" slabo poznaju norme hrvatskog standardnog jezika, a što je nezamislivo kod recimo Nijemaca, Francuza, a pogotovo Japanaca i Engleza. Mi se ponosimo svim i svačim, opravdano i neopravdano. Bilo bi stoga lijepo kad bismo se mogli ponositi i svojim materinskim jezikom, ali ga treba najprije naučiti. Sjetimo se Preradovića i njegove pjesme Rodu o jeziku. Ne bi bilo loše za naše vrle govornike da malo pripaze i na fonetiku i dikciju da bi se svaki slog i svaka riječ jasno čuli i razumjeli.

P.S.

Nedavno je netko, da mi je samo znati tko, promovirao riječ politika u politike pa onda jedna voditeljica kaže: Vidjet ćemo kakve će biti njegove ekonomske politike. U vrlo kratkom vremenu riječ politika umjesto u jednini rabi se u množini. Smatram da je to pogrješno, jer politika u stvari ima značenje množine kao skup metoda i načela u vođenju nečega, na primjer gospodarstva, kulture, športa itd. Smatram da jedna osoba može imati samo jednu politiku u odnosu na neku kategoriju.

A sada najnovije! Kurikul - kurikulum! Kurikalna reforma - kurikularna reforma! Citirat ću moju lektoricu: U početku smo se koristili izvornom latinskom riječi curriculum i to najčešće kao životopis - curriculum vitae. Kasnije smo se tom riječi počeli koristiti i u edukacijskom području za označavanje 'cjelokupnosti obrazovnog procesa' . Mislim da je do toga došlo pod utjecajem zapadnjačkih obrazovnih sustava. Riječ se udomaćila i dobili smo prilagođenicu kurikulum. Odgovarajući pridjev bio bi kurikulumski (jedno se vrijeme i koristio u pedagoškoj literaturi). Hrvatski jezik uistinu ima tendenciju izbacivanja latinskog nastavka -um pa tako imamo gymnasium > gymnazij > gimnazija, calcium > kalcij i tako smo dobili curriculum > kurikul. Pridjev od kurikul, sukladno hrvatskim tvorbenim načelima, bio bi kurikulni ili kurikulski. Do pridjeva kurikularni/a došlo je, vjerujem,  pod utjecajem engleskog jezika i oblika curricula (pridj. curricular). Završen citat.

No kako god obrazovni proces nazvali, imamo ovo što imamo i vraćamo se na početak priče, a to je pitanje je li nam uopće potreban taj i takav naziv? Kad sam 1962. godine počeo raditi kao srednjoškolski profesor imali smo nastavne planove i programe. Jednom prilikom to sam preveo na engleski kao Syllabus and curriculum. Plan > syllabus u opisnom (deskriptivnom) smislu, a program > curriculum u odredbenom (preskriptivnom) smislu.

Izgleda da neki znanstvenici i "znanstvenici" smatraju da je "znanstvenije" upotrebljavati strane, teško izgovorljive riječi. Ovu kombinaciju suglasnika teško je izgovoriti. Tvrdim da nam ne treba kurikularna reforma, a isto tako ni kurikulna reforma. Vratimo se na stari svima razumljiviji naziv Reforma obrazovnog sustava, planova i programa.



[1] Jezik naš hrvatski ovdje i sadanaslov je knjige profesora Tomislava Kuljiša. Ovu malu knjižicu svakome toplo preporučam jer će tu naći puno korisnih savjeta i usporedbi.

[2] Na hebrejskom jeziku četiri konsonanta bez vokala - tetragram - JHVH (יהוה), koje mi izgovaramo Jahve, je treće lice jednine prezenta glagola biti, tj. jest. Dakle, jest na hebrejskom JHVH (יהוה) je ime Boga kojega mi štujemo, pa bi se trebali držati treće zapovijedi: Ne uzmi isprazno ime Gospodnje! U našem slučaju, kad govorimo o jeziku, rekao bih: Ne rabi isprazno izvedenice glagola biti! Zato ću citirati Stari zavjet, knjigu Izlaska, poglavlje 3:

13: Nato Mojsije reče Bogu: »Ako dođem k Izraelcima pa im kažem: ‘Bog otaca vaših poslao me k vama’, i oni me zapitaju: ‘Kako mu je ime?’ – što ću im odgovoriti?«

14: »Ja sam koji jesam«, reče Bog Mojsiju. Onda nastavi: »Ovako kaži Izraelcima: ‘Ja jesam’ posla me k vama.«

15: Dalje je Bog Mojsiju rekao: »Kaži Izraelcima ovako: ‘Jahve(ovdje dolazi tetragram), Bog vaših otaca, Bog Abrahamov, Bog Izakov i Bog Jakovljev, poslao me k vama.’ To mi je ime dovijeka, tako će me zvati od koljena do koljena.«

Dakle, u prva dva odgovora Bog govori u prvom licu jednine - jesam, dok u trećem slučaju Bog kaže JHVH (יהוה), a hrvatski prijevod je jest. U Starom zavjetu tetragram JHVH ponavlja se oko 7000 puta, pa su Izraelci puno prije Krista odredili: Ne izgovaraj uzalud ime Jahve, Boga svoga, jer Jahve ne oprašta onome koji uzalud izgovara ime njegovo - knjiga Izlaska 20.1. Umjesto Jahve Izraelci su izgovarali Adonaj (Moj Gospodin), u grčkom prijevodu Kyrios, u latinskom Dominus, a u hrvatskom Gospodin.

[3] Hrvatski jezični portal.

[4] Hrvatski pravopis.

[5] Hrvatski pravopis.